Saborska rasprava o izviješću o radu obveznih mirovinskih fondova

Osnovni odgovori na pitanja koje bi čitatelj vjerojatno žarko želio znati su:

Da li je novac koji se vodi na osobnom računu za svakog pojedinca u II mirovinskom stupu njegovo vlasništvo ili nije? Da li će pojedinac ikada moći raspolagati s novcem iz tog II mirovinskog stupa?

Odgovor na oba pitanja je NE.

Država svake godine daje 5 milijardi kuna u II stup a da od toga nema nikakve koristi, niti itko ima mogućnost kontrolirati banke koje s tim sredstvima rade što hoće, uključiv i zatvaranje svojih loših plasmana s tim novcem. Istovremeno država se kod njih, kod tih istih banaka, zadužuje uz enormne kamate.

Nekoliko pitanja i odgovora za lakše snalaženje u saborskoj raspravi o II mirovinskom stupu :

{slider=1. Kada je usvojen i od kada se primjenjuje postojeći model II mirovinskog stupa?}
Odluka o uvođenju II mirovinskog stupa donesena je Zakonom o mirovinskom osiguranju 1998 godine ((NN 102/98), koji je stupio na snagu 1.1.1999 godine, ali s primjenom tek od 1.1.2002. godine. Sustav obveznoga mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje (drugi stup) primijenio se na osiguranike koji su 1. siječnja 2002. godine imali 40 i manje godina, te na dobrovoljne osiguranike, koji su 1. siječnja 2002. godine imali od 40 do 50 godina. Nije primijenjen na osiguranike koji su 1. siječnja 2002. godine imali više od 50 godina. {/slider}
{slider=2. Zašto se išlo na uvođenje obveznog drugog mirovinskog stupa?}
Zbog teškog stanja hrvatskog mirovinskog sustava, sredinom devedesetih godina počela je priprema hrvatske mirovinske reforme. U tome je ključnu ulogu odigrala Svjetska banka, koja je presudno utjecala na mirovinske reforme u svijetu, posebno na reforme u latinoameričkim i postsocijalističkim zemljama. U studenome 1995. godine održano je ključno savjetovanje u Opatiji na kojem su, pored hrvatskih stručnjaka i predstavnika Vlade, sudjelovali stručnjaci Svjetske banke te stručnjaci iz nekoliko europskih zemalja. Zvijezda tog skupa i buduće hrvatske i regionalne reforme je bio Jose Piňera, nekadašnji čileanski ministar rada u vladi diktatora Pinocheta, te jedan od predvodnika neoliberalne ekonomske škole (Chicago boys). Doveo ga je tadašnji ministar financija, danas ugledni bankar Prka.

Međutim, u vrijeme priprema mirovinske reforme u Hrvatskoj, i to tako ozbiljnog preusmjeravanja ka privatizaciji dijela mirovinskih fondova, nije bilo kvalitetnih rasprava ni kritičkog promišljanja modela kapitalizacije mirovina koji je nudila Svjetska banka.
{/slider}
{slider=3. Da li su sve zemlje Srednjoistočne Europe prihvatile takav model drugog stupa?}
Svjetska banka, uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, devedesetih je godina mnogim bivšim socijalističkim zemljama davanje kredita uvjetovala i uvođenjem obveznog mirovinskog stupa i svojevrsnim početkom privatizacije mirovinskog sustava. Hrvatska je, poput većine postsocijalističkih zemalja, s izuzetkom Slovenije i Češke, odmah prihvatila uvođenje trostupanjskog mirovinskog modela Svjetske banke i obvezatnog drugog stupa. Još je jedino Litva izabrala dobrovoljni model u pristupu, ali bez mogućnosti izlaza.

Cilj tih reformi je bilo smanjenje priljeva novih osiguranika, usporavanje rasta mirovinskih izdataka, povećavanje ovisnost mirovina od doprinosa, snaženje individualne odgovornosti građana za sigurnu starost, dugoročno stabiliziranje i smanjenje mirovinskog dijela javnog proračuna te dugoročno održiv mirovinski sustava. No, ciljevi privatizacije dijela javnoga mirovinskog sustava bili su i razvoj tržišta kapitala, efikasnost i gospodarski rast. Ciljevi većinom nisu realizirani.{/slider}
{slider=4. Postoji li takav model drugog stupa u Zapadnoj Europi?}
Zapravo ne postoji. Zapadnoeuropske zemlje poglavito imaju javnu ili državnu mirovinu dostatnu za život iznad linije siromaštva, koja se u nekima financira temeljem doprinosa, a u drugima iz poreza. Obvezatni drugi mirovinski stup ima, primjerice, Nizozemska, ali on se regulira kolektivnim ugovorima između sindikata i poslodavaca, te mirovinskim fondovima zajednički upravljaju. Drugi obvezatni stup ima npr. i Švedska, no ona je pri njegovu uvođenju uvela dodatni doprinos za tzv. individualiziranu kapitaliziranu štednju.

Zapadnoeuropske zemlje imaju u pravilu tzv. occupational (radnu ili profesionalnu) mirovinu u drugom stupu, za koju najvećim dijelom doprinose plaćaju poslodavci. Zapravo drugi mirovinski stup, osim Nizozemske i Švedske gdje je obvezatan, u pravilu je dobrovoljan – u Danskoj, Irskoj, Švedskoj i Francuskoj. Naravno da sve te zemlje imaju dominantan javni mirovinski stup i ne misle ga uništiti, već dodatnim stupovima ojačati održivost mirovinskog sustava, te adekvatnost i sigurnost mirovina. EU protežira snažan javni stup.{/slider}
{slider=5. Da li je takav model obvezatnog drugog mirovinskog stupa po receptu Svjetske banke uspio ili propao?}
Točno je da je propao, jer uz respektabilne zemlje koje su prihvatile samo dobrovoljni drugi stup (Češka, Slovenija, dijelom Litva), druge su kasnije kompletno prešle na prvi stup (Mađarska) ili su dopustile masovni prijelaz u prvi stup (Poljska, Slovačka, a dijelom Bugarska, Hrvatska i Litva). Druge su ga zemlje zamrznule, bitno smanjile doprinose za drugi stup ili odgodile planirana povećanja na neodređeno (Estonija, Latvija, Rumunjska).

Zanimljivo je da su upravo zemlje koje imaju najsiromašniju populaciju stariju od 65 godina zadržale čvrsti obvezatni drugi mirovinski stup – Rumunjska, Hrvatska, Latvija i Estonija. Inovacija financijske industrije pokazala se ne samo neisplativom za osiguranike, već i za državne proračune.{/slider}
{slider=6. Zbog čega se takav drugi mirovinski stup pokazao neisplativim za većinu zaposlenih?}
Prvo, takav mirovinski stup je neisplativ za sve zaposlene koji imaju ispodprosječne i prosječne plaće, za starije radnike, za žene... To potvrđuju sve analize europskih instituta i tijela Europske unije. Zaposleni s visokim primanjima mogu očekivati da će im kroz drugi stup, bio obvezan, profesionalni ili dobrovoljan, mirovine rasti. Samo njima se isplati! Čak i da se, ili kad se, podigne doprinos u drugom stupu, i dalje korist imaju samo oni s visokim plaćama, a preostali većinu mirovine ostvaruju tek u prvom stupu.

Hrvatsko je iskustvo to potvrdilo. Na temelju podataka o visini plaća zaposlenih, vremenu ulaganja u mirovinski fond, te procjene, troškova servisiranja II mirovinskog stupa (npr. trošak središnjeg registra, trošak društava za upravljanje – što uključuje neshvatljivo visoke plaće i bonuse fond-menadžera, ulazne naknade te kamata na obveznice tranzicijskog troška itd.), ne računajući gubitke na tržištu kapitala čiji iznos nije javno poznat, procjena je da će svi osiguranici koji imaju plaću manju od prosjeka ostvariti manje mirovine nego da su ostali u I stupu. Prva umirovljenica koja je štedjela u prvom i drugom stupu, pri odlasku u mirovinu dobila je iz drugog stupa samo 3 kune.

Tako bi, na primjer, osiguranik čija je plaća bila na razini minimalne plaće (3.000 kuna bruto) sa 30 godina ulaganja i 65 godina života ostvario mirovinu iz II mirovinskog stupa od oko 224 kune mjesečno. To je oko 10 posto mizerne mirovine, dok su ulaganja u drugi stup iznosila 25 posto mirovinskih doprinosa.

Sukladno zakonskim izmjenama iz 2014. godine omogućen je izlaz iz II stupa mirovinskog osiguranja za one osiguranike koji su u ovaj oblik osiguranja ušli dobrovoljno. Nakon toga je u prvi stup prevedeno 80-tak tisuća radnika s beneficiranim stažem. Mirovinski fondovi drugog stupa nisu se bunili zbog toga. Zašto? Zato jer ni na prvoj, niti na drugoj kategoriji ne zarađuju.

Čak su i eksperti Svjetske banke javno potvrdili kako je taj model možda isplativ tek nakon 40 godina postojanja, kad završi tranzicijsko razdoblje?! Zemlje bivšeg socijalističkog bloka nisu bile spremne za takav financijski proizvod, jer nisu imale dovoljno razvijena financijska tržišta, nisu bile savjetovane niti spremne zasnovati javne mirovinske reforme te u startu minimalizirati troškove upravljanja, a to je prije svega zbog toga što sve te zemlje nisu imale dugoročno iskustvo javnog upravljanja.

Nisu samo vlade bile nespremne, već i sindikati, a ponajviše sami osiguranici, koji uopće nisu shvaćali, niti danas shvaćaju o čemu mogu ili trebaju odlučivati.
{/slider}
{slider=7. Kako su mogle Poljska, Slovačka, Mađarska itd. odlučiti da se osiguranici iz drugog stupa prebace u prvi, kad je je riječ o privatnoj mirovinskoj štednji?}
Prvo, ni u jednom slučaju nije riječ o privatnoj i individualnoj mirovinskoj štednji, jer nisu uvedeni dodatni doprinosi za privatnu štednju, već je, u hrvatskom slučaju, jedna četvrtina mirovinskog doprinosa prebačena iz javnog prvog mirovinskog stupa u drugi, te predana na upravljanje mirovinskim fondovima, koji su u rukama četiri inozemne banke. Mirovinski doprinos u Hrvatskoj iznosi 20 posto, od čega oni koji štede u oba mirovinska stupa, u javni stup uplaćuju 15 posto, a u se drugi stup preusmjerava 5 posto.

Drugo, nitko nije pitao osiguranike da li žele štedjeti u drugom stupu, već su vlada i sabor odlučili prebaciti četvrtinu mirovinskog doprinosa iz javnog fonda.

Kao što je javno postalo „privatno“, tako se „privatno“ može vratiti u javno. Pitanje je samo modaliteta. Mađarska je to provela svojevrsnom nacionalizacijom i sve uplate i zarade iz drugog stupa vratila u prvi stup, dok su Poljska i Slovačka višekratno otvarale mogućnost prijelaza u prvi stup zajedno s „ušteđevinom“, ili ostanak u oba, ali s tim da je drugi stup onda dobrovoljan.

Treba razbiti neke mitove. Dakle, drugi mirovinski stup nije privatna štednja, već je riječ o zakonom oduzetih četvrtinu mirovinskog doprinosa za javni mirovinski stup i predanih na upravljanje (inozemnim) bankama. Tzv. individualni računi nisu privatni i itekako imaju „nešto“ s državom, jer su iz državnog mirovinskog fonda investirani.{/slider}
{slider=8. Što je glavni razlog neuspješnosti ovog modela drugog mirovinskog stupa?}
Prema analizama Europske komisije, glavni je uzrok što su u svim bivšim socijalističkim zemljama drugi stupovi nastali tako da su preseljena znatna sredstva doprinosa iz javnih mirovinskih sustava, a nisu injektirana dodatna sredstva. Time su praktički stvoreni veliki proračunski deficiti i to dugoročne naravi, a dojučerašnja državna sredstva su predana privatnim osiguravajućim društvima ili bankama na upravljanje, uz vrlo skupe naknade i prijelazne troškove, a dijelom i bez dovoljno nadzora.

U Hrvatskoj je taj tranzicijski trošak jeo i jede čak 1,6 posto BDP-a. Taj se jaz pokušava popuniti parametrijskim promjenama u prvom javnom stupu (npr. povišenje dobi za umirovljenje, smanjivanje mirovina, povišenje stope doprinosa ili eliminacija mirovinskih privilegija.), ali se uglavnom vodi kao povećani javni dug, te u javnosti nerijetko potencira kao previsoki teret umirovljenika na proračun. Sličan je slučaj bio i u Poljskoj gdje su izračunali da će tranzicijski trošak iznositi 2% bruto društvenog proizvoda kroz sljedećih 50 godina, pa su odlučili ukinuti takvo rješenje.

Dakle, kod nas je četvrtina mirovinskog proračuna predana na 40 godina inozemnim bankama na upravljanje, jer najmanje toliko godina treba da bi zaokružile puni mirovinski staž, a za to vrijeme, država ima manjak od oko 5-6 milijardi kuna godišnje za isplate tekućih mirovina temeljem rada, što popunjava zaduženjem kod tih istih inozemnih banaka i to iz sredstava koja im je dala na upravljanje! To zaduženje ide uz vrlo visoke kamate, a u najnovije vrijeme banke čak prijete kako više neće Hrvatskoj posuđivati novac za servisiranje dugova, već su buduću vladu uputile da posuđuje na inozemnom tržištu. Tako je taj model casino-ekonomije do kraja raskrinkan.

U početku su veliki teret bili i troškovi upravljanja mirovinskim fondovima, koji su prikrivali i enormno visoke plaće i bonuse fond-menadžera, no ti su troškovi smanjeni.
{/slider}
{slider=9. Tko upravlja mirovinskim fondovima i u što ulažu sredstva od mirovinskog doprinosa?}
Zakonom o obaveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima uređeno je osnivanje obveznih mirovinskih fondova, u sklopu obveznog mirovinskog osiguranja na temelju obavezne individualne kapitalizirane štednje. Svakim obaveznim mirovinskim fondom upravlja jedno mirovinsko društvo sa zadatkom ulaganja i oplodnje tih sredstava koja čine imovinu mirovinskog fonda, a time i svakog pojedinog osiguranika. (pojednostavljeno rečeno mirovinsko društvo je menadžment obaveznog mirovinskog fonda). Danas djeluju 4 obavezna mirovinska fonda i to: AZ-OMF, Erste Plavi-OMF, PBZ/COOMF i Reiffeisen-OMF, koja skrbe o ulozima osiguranika. Svaki od navedenih fondova osnovala je jedna od inozemnih banaka koje djeluju u Hrvatskoj.

Do kolovoza 2014. godine fondovi su zakonom bili obvezani ulagati 70% u državne obveznice, 20% u dionice „zdravih društava“ koja kotiraju na burzi i 10% slobodno. Iako im je bilo isplativo ulagati u državne obveznice za visoke kamate, morali su ulagati i u domaće dionice, ali to je nerijetko bilo netransparentno, pa katkad i radi pokrivanja gubitaka vlastitih portfelja pojedine banke. U Hrvatskoj je takvih primjera na desetke (npr. Magma, Ingra, Nexe, Luka Ploče, Centar banka, Credo banka).
{/slider}
{slider=10. Tko kontrolira rad obveznih mirovinskih fondova pri četiri inozemne banke?}
HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) je glavno nadzorno i regulatorno tijelo u djelatnosti financijskih usluga koje obuhvaćaju mirovinske fondove, osiguravajuća društva, depozitarnu agenciju i druge sudionike na tržištu kapitala.

HANFA nadzire pridržavaju li se sva mirovinska društva i fondovi propisanih zakona, ulažu li sredstva osiguranika sukladno zakonskim propisima (ulaganje u državne obveznice, u dionice domaćih tvrtki i dr. Zakonom je propisana struktura ulaganja (koliko u obveznice, koliko u dionice, koliko se može ulagati u inozemstvu).Osim toga HANFA je dužna godišnje podnijeti izvješće Hrvatskom saboru o radu sva četiri fonda, kao i rezultate rada i stanju financija i tržišta koja ulaze u njegov djelokrug i nadležnosti.

HANFA-inih 150 službenika glavni su nadzornici financijskog sektora izvan bankarskog sustava: mirovinskih, investicijskih fondova, osiguravateljskih kuća, burze dionica, a HANFA se ne financira iz proračuna, nego iz naknada za svoje usluge na kojima ostvaruje 53 milijuna kuna godišnjeg prihoda. Primjerice, obvezni mirovinski fondovi svaki mjesec HANFA-i plaćaju, ovisno o svojoj veličini, između 250.000 i 900.000 tisuća kuna naknade - jer ih nadzire u poslovanju. A u HANFA-i su poglavito zaposleni službenici koji su svoje iskustvo, svjetonazor i veze stekli radeći u bankama, tim istima koje nadziru. Toliko o nezavisnom nadzoru!

K tome, kad su dužnosnici HANFA-e na raspravi u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe 2015. godine upitani zašto se u nadzorna tijela ne uključe i predstavnici zaposlenih i umirovljenika, oni su, potpuno u šoku od drskosti takva pitanja, odgovorili kako ti ljudi nisu kompetentni?! Dakle, drugi obvezni mirovinski stup nadziru isti kadrovi iz istog miljea kao i oni koje nadziru.
{/slider}
{slider=11. Kolike su bile, odnosno kolike jesu administrativne naknade za upravljanje mirovinskim fondovima i druge naknade; jesu li prevelike ili premale, i što one, zapravo, pokrivaju?}
Prema podatku iz knjige „Slom lažnog proroštva“ Gorana Marića u razdoblju od 2002. godine do kraja 2014. godine trošak naknada za upravljanje mirovinskim fondovima iznosio je dvije milijarde kuna, no kad bi se uključile sve naknade obveznih mirovinskih fondova, iznos bi bio još veći. Tu bi trebalo dodati i troškove Regosa (nešto manje od 100 milijuna godišnje, iako dio poslova Regosa obavlja FINA!).), kao i troškove Porezne uprave koja prikuplja mirovinske doprinose, te troškove mirovinskih osiguravajućih društava. Podsjetimo kako je naknada za upravljanje još nedavne 2007. godine iznosila 0,95 posto, a tek je zadnje tri godine po zahtjevima sindikata smanjena na 0,45 posto, što jasno govori kako se u početku uvođenja drugog mirovinskog stupa toleriralo ogromne i neosnovane naknade (bankarskim) obveznim mirovinskim fondovima. Sigurno je da postoji značajan prostor za uštede, osobito ako se zna da se ti troškovi upravljanja odnose uglavnom na plaće zaposlenih u fondovima, bonuse, službena putovanja, skupocjene automobile, troškove usavršavanja itd.
Trebalo bi istražiti kolika će biti mirovina iz drugog stupa s troškovima naknada i bez njih, da bi se utvrdilo koliko su opravdane postojeće naknade, te da bi se mogle usporediti s troškovima javnog sustava HZMO-a. Fondovi nažalost ne koriste mogućnost snižavanja naknade za upravljanje imovinom kako bi privukli osiguranike, a upravo naknada predstavlja njihov najveći dio prihoda.

Poznato je da su Mađarskoj operativni troškovi upravljanja tim mirovinskim fondovima bili dosegli 11% od prikupljenih doprinosa, odnosno četiri puta više no administrativni troškovi za javni sustav, nakon čega je vlada 2011. godine odlučila ukinuti takav drugi mirovinski stup i vratiti kompletna sredstva u javni stup. U Poljskoj su administrativni troškovi sredinom 1999. godine fluktuirali u rasponu 13-15% od prikupljenih doprinosa da bi pali na 6,5-10%, no u konačnici je također donesena odluka o strategiji prebacivanja većine osiguranika natrag u javni prvi mirovinski stup. Prema uglednim ekonomistima poput Nicholasa Barra, administrativni troškovi obveznog drugog mirovinskog stupa su previsoki i ako su ukupne naknade oko jedan posto od štednje godišnje, kroz 40 godina, te uz visoko oplođenje, ukupna mirovinska štednja – pa time i mirovina - bit će smanjena za oko 20 posto.

Primjerice, kumulativni iznos naplaćene naknade po članu (zanimljiv svakom članu obveznog mirovinskog fonda) 2010. je iznosio 1.696 kuna. Istodobno je razlika između imovine aktivnog člana i uplaćenih doprinosa po članu iznosila 4.859 kn. Zbroje li se ta dva iznosa i promotri udio naplaćenih naknada po članu u toj sumi, vidljivo je da su fondovi prosječno za sebe zadržali 26%, dok je ostatak pripao članu fonda (M. Bađun i I. Klemenčić, Institut za javne financije, 2011.). Danas se procjenjuje kako je čak 27 posto uplaćenog iznosa potrošeno na fond-menadžere i njihove troškove.
{/slider}
{slider=12. Koliki je tranzicijski trošak neuspjelog eksperimenta s drugim stupom?}
Pod tranzicijskim troškom uvođenja drugog obvezatnog mirovinskog stupa predmnijeva se iznos koji nedostaje u državnom proračunu za iznos uplata u drugi mirovinski stup (bez prihoda iz kamata), a taj je trošak danas u Hrvatskoj viši od 50 milijardi kuna. Kako Hrvatska nije uvela dodatni obvezni doprinos za drugi stup, već je od 20 posto mirovinskog doprinosa za prvi javni stup uzela 25% i preusmjerila u (privatne) mirovinske fondove pri četiri inozemne banke, taj je iznos trebala nadoknaditi u mirovinskom proračunu. Tako se država morala zadužiti godišnje od 4,6 do 5,2 milijardi kuna, plasmanom državnih obveznica tim istim bankama – i to uz visoke kamate, što je npr. 2002. godine iznosilo dodatnih 3,5 milijardi, a 2014. godine 2,45 milijardi kuna.
Kad se sav taj novac zbroji, tranzicijski trošak uvođenja drugog mirovinskog stupa u Hrvatskoj, s trendom daljnjeg rasta, iznosi 1,65 posto BDP-a godišnje. U Poljskoj su tako izračunali da će tranzicijski trošak iznositi 2% bruto društvenog proizvoda kroz sljedećih 50 godina, te su ukinuli takav stup. Ne samo zbog javnih financija, već i zbog izračuna kako je riječ o skupom financijskom proizvodu, koji nije isplativ za osiguranike koji imaju plaće do tisuću eura. Poljaci su radili simulaciju do 2060. godine i pokazalo se kako će država imati bitno niži deficit ako ima samo prvi javni stup, nego s dvostupanjskim sustavom. To je matematički potvrdilo da drugi stup trajno i pouzdano pogoršava održivost mirovinskog sustava, dok se povratkom sredstava iz drugog stupa jamči smanjivanje nacionalnog duga i implicitnog duga mirovinskog sustava.

Kod nas se taj deficit pokušava popuniti parametrijskim promjenama u prvom javnom stupu (npr. povišenje dobi za umirovljenje, smanjivanje mirovina, povišenje stope doprinosa ili eliminacija mirovinskih privilegija.), ali se uglavnom vodi kao povećani javni dug te u javnosti nerijetko potencira kao previsoki teret umirovljenika na proračun. Uvođenje drugog stupa uopće nije popraćeno tranzicijskim mjerama koje bi uzele u račun i interes starije generacije i postojećih umirovljenika (osiguravaju i posebne fondove i rezerve), a države nisu upozorene kako bi trebale uvesti transparentnije regulatorne nadzorne mehanizme, kao i mogućnost aktivnog sudjelovanja predstavnika umirovljenika i zaposlenih u takvim mehanizmima. Banke i dalje imaju dominantnu ulogu u Hrvatskoj, kontrolirajući i medije, te se ozbiljnija rasprava o ukidanju postojećeg modela drugog stupa – blokira.
{/slider}
{slider=13. Kolika je sigurnost sredstava osiguranika drugog mirovinskog stupa?}
O sigurnosti ulaganja teško je govoriti jer fondovi ne daju obrazloženja gdje su sredstva uložena, a neka i izgubljena.

Bilo bi dobro i uputno kada bi sami osiguranici od svojih fondova zatražili izvješća, ne samo o prinosima, nego i gubitcima. Koja su to trgovačka društva gdje su njihova sredstva uložena, ili ona gdje su bila uložena, ali su otišla u stečaj.

Iako fondovi 70% sredstava ulažu u državne obveznice (što je za sada još sigurno), ulagalo se i u dionice te korporativne obveznice. U samo jednoj godini ulaganjem u korporativne obveznice tvrtki poput Ingre, Dalekovoda, Optime, Nexe grupe i drugih izgubljeno je 4,8 milijarde kuna.

Dakle procjena sigurnosti ostaje na osiguranicima, koji moraju vjerovati svojim virtualnim stanjima na računu, jer će stvarno staje saznati kada ostvare pravo na mirovinu, ali nije sigurno da će dobiti i – mirovinu iz drugog stupa.

Taj model Svjetske banke je vrlo nesiguran, jer zavisi od stanja na financijskim tržištima, međunarodno povezanih, pa loša kretanja na jednom kraju svijeta utječu na kretanja na drugome kraju svijeta. Tako se kriza iz 2008. negativno odrazila i na imovinu mirovinskih fondova u RH, kad su izgubljene tri mlrd. kuna, što je poznato kao „kasino ekonomija“. Drugo, sve dosadašnje analize pokazuju da se kombinirana mirovina iz 1. i 2. stupa isplati samo onima koji primaju iznadprosječne plaće. Dosad su kao korisnice drugog stupa ostale samo dvije žene – bivše menadžerice. Oni koji primaju prosječnu plaću i manje od toga, ne mogu računati na bolju mirovinu od one koju bi primali samo iz prvog stupa.
{/slider}
{slider=14 . Kakvi su prinosi, odnosno uspješnost poslovanja fondova?}
Na dan 31.11.2015. godine ukupan broj osiguranika u drugom mirovinskom stupu u sva četiri fonda iznosio je 1,727,909 članova, od čega 35,62 posto u Allianz ZB; 30,62 posto u Raiffeisen; 17,97 posto u OBC/CO i 15,79 posto u Erste.

Neto imovina svih fondova na isti dan (31.11.2015.) iznosila je 73,944.956 kuna, odnosno za kraj godine oko 75 milijardi kuna! Krajem 2014. godine iznosila je 66,3 mlrd. kuna, pa je porast oko devet milijardi. U posljednjih godinu dana ostvaren je porast za Mirex A (najrizičniju) kategoriju za 7,97 posto, za srednje rizičnu B kategoriju 5,23 posto, a za najmanje rizičnu C kategoriju 6,50 posto. Zanimljivo je kako je najmanji porast zabilježen u kategoriji gdje je najviše članova.

Fondovi su do kolovoza 2014. godine sredstva osiguranika iz drugog mirovinskog stupa morali ulagati 70% u državne obveznice, 20% u dionice „zdravih društava“ koji kotiraju na burzi i 10% slobodno. Od kolovoza 2014. godine promjenom zakona (zbog kukanja fondova kako su ograničeni u mogućnostima „unosnog“ ulaganja) promijenjen je mogući način plasmana fondova, uz pravo svakog osiguranika da se opredijeli za jednu od tri vrste rizika ulaganja – visoko rizično (A), umjereno rizično (B) i nisko rizično ulaganje (C). Potrebno je napomenuti da se 99,6% osiguranika nije izjasnilo o ponuđenom riziku, te su svi ostali u kategoriji B, a za kategoriju A izjasnilo samo 4.706 osiguranika!

Ipak, rezultati poslovanja fondova zvuče optimistično i svi koji su u drugom stupu mogli bi biti zadovoljni. No, jesu li to realni rezultati? Naime, pitanje troškovne strane se ne prikazuje transparentno, pa će se konačni rezultati vidjeti tek po odlasku u mirovinu, a to je za 10-15 godina.
{/slider}
{slider=15. Koliku mirovinu mogu očekivati iz drugog mirovinskog stupa?}
Na temelju podataka o visini plaća zaposlenih, vremenu ulaganja u mirovinski fond, te procjene troškova servisiranja drugog mirovinskog stupa (trošak središnjeg registra, trošak društava za upravljanje, ulazne naknade, te kamata na obveznice tranzicijskog troška), ne računajući gubitke na tržištu kapitala čiji iznos nije javno poznat, držimo da bi svi osiguranici koji imaju plaću manju od prosjeka ostvarili mirovine maje nego da su ostali samo u prvom stupu. Tako na primjer osiguranik čija je plaća bila na razini najniže plaće (3.000 kuna bruto), s 30 godina ulaganja i 65 godina života ostvario bi mirovinu iz drugog stupa u iznosu od oko 224 kune mjesečno.

Radnik s prosječnom mjesečnom plaćom od 8.000 kuna bruto, s 30 godina ulaganja i 65 godina života ostvario bi mirovinu iz drugog stupa od samo 596 kune mjesečno.

Postoje, međutim, kalkulatori nekih fondova, kojima dobivamo nerealne izračune. Primjerice, ako sad imate 25 godina, a za 40 godina idete u mirovinu, te uz plaću od bruto 7.170 kuna, te ako vam plaća raste dva posto godišnje, pri umirovljenju ćete na računu imati oko 460.000 kuna, a mirovina iz drugog stupa bi bila 1.850 kuna. Zvuči dobro, ali tko zna hoće i kroz sljedećih 40 godina ti isti fondovi i njihove banke uopće postojati.

{/slider}
{slider=16. Ugrožava li drugi stup državni proračun?}
Formalnopravno drugi mirovinski stup nema nikakve veze s proračunom jer su to sredstva osiguranika i vode se na njihovim privatnim računima. Pupčana veza drugog stupa i proračuna su državne obveznice u koje su mirovinski fondovi plasirali više od 70 posto imovine (u nekim godinama i do 90%), odnosno do sada ukupno više od 50 milijardi kuna. Da bi popunila „rupu“ u mirovinskom proračunu zbog preusmjeravanja pet posto doprinosa u drugi mirovinski stup, država se mora zadužiti (4,5-5,2 mlrd. kuna plus 2,5 mlrd. kuna koliko iznosi kamata na izdane državne obveznice. To je ukupno 7 do 8 milijardi kuna godišnje. Taj iznos je kamen oko vrata državnom proračunu i da ga nema, odnosno da nema drugog mirovinskog stupa, državni proračun ne bi bio u zoni prekomjernog deficita. Drugim riječima, drugi mirovinski stup nije rješenje za održivost mirovinskog sustava, već je uzrokom njegove neodrživosti.

Postojeći model drugog stupa individualne (prinudne i obvezatne) kapitalizirane štednje je ugrozio isplate mirovina, kako postojećih, tako i budućih, kao i državne financije.
{/slider}
{slider=17. Ima li rješenja?}
Dugoročno rješenje održivosti i adekvatnosti hrvatskog mirovinskog sustava moguće je ostvariti jedino povećanjem stope zaposlenosti, rastom plaća, eliminacijom rada na crno, strogom naplatom doprinosa, reformama u doprinosima te ponovnim jačanjem prvog mirovinskog stupa i pronalaženjem novih modela financiranja javnog sustava mirovina, primjerice kroz profesionalne mirovine i dobrovoljnu štednju. Javni odnosno državni mirovinski stup, bilo financiran iz doprinosa ili iz poreza, treba ostati primaran i temeljan. Privatizacija mirovinskih sustava i individualizacije rizika starosti nisu opcija, već samo fakultativni komplementarni model s ciljem diversifikacije štednje za starost. Ne smije se odustati od društveno jamčene socijalne sigurnosti za rizik starosti i bolesti.

Prvi korak bi trebao biti hitno zamrzavanje drugog mirovinskog stupa, uz dvije moguće varijante izlaska.

Prva bi bila ukidanje postojećeg modela obvezatnog drugog stupa i prijenos ukupnih sredstava od sedamdesetak milijardi kuna natrag u prvi stup (odakle je uzet). To bi značilo i vraćanje mirovinskog doprinosa za prvi stup na 20 posto, što je ionako među par najnižih mirovinskih doprinosa u Europskoj uniji. K tome, taj doprinos treba biti najmanje jednako raspoređen na poslodavca i radnika, jer je to obveza Hrvatske prema konvenciji br. 102 Međunarodne organizacije rada, ali i uobičajena praksa u EU (dapače, u većini zemalja poslodavci plaćaju viši udjel doprinosa). Nastavno će na isti način trebati biti raspoređen i teret zdravstvenog doprinosa.

Odmah bi se umjesto obvezatnog stupa prešlo na dobrovoljni, s pravom individualnog izbora osiguranika o visini i rizičnosti ulaganja.

Druga varijanta bi bila otvaranje prava na prijelaz iz drugog u prvi stup, zajedno sa štednjom, ali na individualnoj razini, slično modelu koji je primijenjen kod radnika s beneficiranim stažem (policija, vatrogasci itd.). Takav su model primijenile Poljska i Slovačka, dok je prvu varijantu izabrala Mađarska.

Drugi mirovinski stup bi u budućnosti trebao biti razvijen po ugledu na zapadnoeuropske zemlje, kao stup profesionalnih mirovina. Vrlo je zanimljiv, primjerice, nizozemski model, definiran kolektivnim ugovorima i uz suodlučivanje predstavnika sindikata i poslodavaca. Drugi stup je obvezatan samo u Nizozemskoj, Danskoj i Švedskoj, ali posve drukčiji no model Svjetske banke promoviran od strane financijske industrije za postkomunističke i postdiktatorske režime.

Razumljivo, financijska industrija u Hrvatskoj pružat će otpor bilo kakvim ozbiljnijim reformama, zahtijevajući samo povećanje izdvajanja u drugi mirovinski stup. Moguće je očekivati i prijetnje, poput onih kako banke više neće tako lako servisirati proračunske dugove i kupovati državne obveznice. Međutim, sve su to prošle i druge zemlje koje su ukidanjem drugog mirovinskog stupa započele oporavak državnih financija i osigurale adekvatnije mirovine.
{/slider}