Kako do društva bez bolesnih i starih?

Nema toga društva koje ne želi ili ne teži tome da su društvo, narod ili država koji nemaju bolesnih članova odnosno da ih imaju što je god moguće manje, ali isto tako i da nemaju „previše“ ni onih starih koji su kao neproduktivni dio populacije tom društvu samo na teret. Rješenja dakako ima puno, no kako to postići a da to bude odnosno barem izgleda humano je već problem za koji još nije nađeno „prikladno“ rješenje, no kako stvari stoje možda nismo previše daleko.
 
Da ne bude nikakvih zabuna ili nerazumijevanja odmah na početku napominjem da ne širim ili  razvijam nikakve teorije zavjere već samo puštam mašti na volju, a mašta može svašta, zar ne? Zamislite samo društvo u kojem ne treba izdvajati ništa za zdravstvo, za mirovine, za socijalu itd. Koliko bi tom društvu ili državi novaca ostalo za neke druge namjene. Što bi to npr. značilo za Hrvatsku?  Zamislite proračun Hrvatske koji je za 2020. godinu iznosio 145 milijardi kuna iz kojeg se više nikome ne isplaćuju mirovine koje su cca 35 milijardi na godišnjoj razini, pa onda još toliko za zdravstvo, pa onda još desetak milijardi za izvanproračunske korisnike i eto nas u trenu na više od pola proračuna kojeg se bez bolesnih, starih i nekih „parazita“ može usmjeriti na „budućnost“.
 
Zamislimo sada da se nekim „slučajem“ iznenada i potpuno nepoznatog izvora pojavi neki virus, o kojem nitko ništa ne zna („svaka sličnost sa COVID-19 je slučajna“), i koji na cijelom planetu redom kosi sve bolesne i „stare“, a preko zdravih „preleti“  sa nikakvim ili kod manjeg broja jedva sa nekim blagim simptomima. Jasno je da sasvim očekivano da bi se u tom slučaju cijeli svijet digao na noge, jer kako brižni političari redom kažu, svaki ljudski život je vrjedniji od bilo čega, pa čak i ako će to „spašavanje“ baciti na koljena ili potpuno uništiti nacionalne ekonomije.
 
Ono što je protivno logici kod političara je potpuno ignoriranje vrijednosti ljudskih života kada pokreću ratne sukobe znajući unaprijed da će biti velikih razaranja kao i veliki broj ljudskih žrtava. Pitam se zašto im i u tom slučaju nisu važni i na prvom mjestu ljudski životi već neki od državnih interesa, u prvom redu onaj ekonomski, jer znamo da su gotovo svi ratovi u prvom redu osvajački ili oni kojima je cilj sačuvati određeni interes, no u konačnici sa gotovo uvijek nekom materijalnom pozadinom.
 
Briga za ljude je poželjna i sasvim očekivana od svake države, no kada je ta briga previše naglašena, a istovremeno ne rješava problem onda postaje tema za propitivanje i preispitivanje. Sve više se ljudi u tom slučaju sasvim opravdano pita radi li se uistinu o stvarnoj odnosno iskrenoj brizi za ljudske živote ili možda nečijem planu da se javnost psihološki pripremi da u nekom trenutku iz nekog „opravdanog“ razloga i sama pristane na „humanu“ eliminaciju određene skupine društva.
 
Ako je postalo normalno da nitko ne pomaže unesrećenom na ulici, da ljudi kopaju po kontejnerima, da ostaju bez svojih domova i umiru na ulici, zašto onda “jednog dana“ ne bi bilo normalno i da eliminiramo sve bolesne i stare?!?!  SF ili uskoro stvarnost??
 
Think about that!