Prošle godine, gotovo u ovo isto ljetno sparno vrijeme, svi su se redom bili spremni kladiti na uvjerljivu pobjedu Domoljubne koalicije (DK) na redovitim parlamentarnim izborima, pa čak i oni najzagriženiji ljevičari, no dogodilo se ono što se inače nama Hrvatima veoma često događa u sportu, a to je da se uz sve što nam je išlo na ruku, a išlo nam je doslovno sve, ipak ne dobije ono što je skoro pa i teoretski bilo nemoguće ne dobiti.
Tri godine DK je redom dobivala sve izbore na koje je izašla tako da je pred prošle parlamentarne izbore ukupni skor već bio na uvjerljivih 4 : 0, i dakako, obzirom na prethodno najavljivala još jednu uvjerljivu pobjedu nad do tada najgorom vladom od uspostave hrvatske samostalnosti.
Da se malo podsjetimo. Stvaranja DK se dogodilo početkom 2012. odnosno odmah nakon parlamentarnih izbora održanih koncem 2011. kada je HDZ bio uvjerljivo poražen od SDP-a i partnera što ih je skoro dovelo do ruba ozbiljnog urušavanja. Tada tom već dobrano uzdrmanom HDZ-u prvi je pružio ruku upravo BUZ vjerujući i uvjeravajući ih da uz dobru organizaciju i ustroj HDZ-a kao stranke desnog centra, uz birane partnere od centra do (umjerene) desnice, ljevica predvođena SDP-om nikada neće moći osvojiti vlast. Nakon BUZ-a u DK je ubrzo pristupio HSP-AS, a onda i HDS što je bila kompozicija koja je na opće iznenađenje uspjela uvjerljivo dobiti prve izbore za EU parlament, potvrdivši tako izbornim rezultatom opravdanost stvaranja DK. Nakon toga u DK su polako počeli pristizati i preostali partneri, no primjetno je već prilikom drugih izbora za EU parlament 2014. bilo da porast broja partnera nije koincidirao sa rastom izbornog rezultata, što je uz katastrofalno vođenu izbornu kampanju posebno došlo do izražaja kada je bilo najpotrebnije, na posljednjim parlamentarnim izborima. Neki su partneri u navedenom periodu koristeći naklonost dijela vodstva HDZ- a i otvorenog im medijskog prostora očito puno zujali a premalo meda u „zajedničku košnicu“ donosili.
I tako je pred prošlogodišnje parlamentarne izbore trebalo sve koalicijske partnere samo još (puno) bolje ukomponirati kako bi zajedničkim djelovanjem ostvarili cilj odnosno što bolji izborni rezultat. Bilo je logično očekivati da svi partneri svojim prvenstveno javnim djelovanjem kroz medijski prostor dobiju što više ili barem minimalno dovoljno prostora da mogu pozivati svoje biračko tijelo, ali i objasniti im potrebu smjene do tada najlošije vlade ikada. Pozvati na pravi način svoje biračko tijelo da izađu na izbore i svojim glasom podrže određeni program je dakako presudno za svake izbore, a kada je riječ o biračima BUZ-a ili npr. HSLS-a onda je to svakako biračko tijelo bliže centru no desnici. To se za prošlih parlamentarnih izbora na žalost iz mnoštva nevjerojatnih i teško objašnjivih razloga ipak nije dogodilo, kako prije početka službene kampanje, tako u još puno gorem obliku i tijekom same kampanje kada su neki koalicijski partneri bili ne svojom krivnjom doslovno nevidljivi (BUZ, HDS, ZDS posebno), a neki bez ikakvog razumnog politički opravdanog razloga iznimno eksponirani.
Nekima se čak i više od godinu dvije dana prije održavanja parlamentarnih izbora nikako nije uspijevalo objasniti, a još manje uvjeriti ih, da pored 350 tisuća blokiranih, 300 tisuća nezaposlenih, 1,2 milijuna umirovljenika sa prosječno bijednom mirovinom od 2 200 kn, sa desetinama tisuća onih koji godišnje zauvijek napuštaju Hrvatsku, sa 100 milijardi novog zaduženja, sa loše vođenom gospodarskom politikom, sa nikada lošijom socijalnom slikom, naprosto nije vrijeme niti je uopće razumno nametati ili pak prihvatiti da u prvi plan dođu ideološke teme, i shodno tome besplodne rasprave, od kojih doslovno nitko u državi nema niti na bilo koji način uopće može imati koristi….. izuzev najlošije vlade koja je tako pošteđena svih kritika.
Uz dakle ozbiljan rast rejtinga samog HDZ-a u odnosu na onaj iz 2011. bilo je realno računati i da koalicijski partneri doprinesu u ukupnom rezultatu DK sa 200 – 300 tisuća glasova koliko su realno mogli donijeti, jer podsjetimo se da su 2011. Samostalnim izlaskom ostvarili slijedeće rezultate: HSLS 72 000, HSS 71 000, BUZ 66 000, HSP-AS 66 000, HDS i ZDS po desetak tisuća, i svi redom rasli u svakom pogledu do parlamentarnih izbora 2015. Navedeni birački potencijal se radi potpuno pogrešno vođene izborne kampanje uopće nije iskoristio na prethodnim parlamentarnim izborima 2015. tako da bi HDZ tada vjerojatno i samostalnim izlaskom ostvario približno isti rezultat kojeg je ostvario i sa DK. Ipak, navedeni birački potencijal je HDZ-u i dalje u potpunosti na raspolaganju, a ništa značajno se ne mijenja ni odlaskom (dijela) HSS-a pod skute SDP-a, što više, za sve HSS-ove „domoljubne“ glasove ovaj puta se neće morati ništa „platiti“. Vodstvo HSS-a naime može sa kime god želi, no to nikako ne znači da će taj put slijediti i do tada skloni im birači. Vjera u Boga i seljačka sloga nikako ne može biti kompatibilno sa Milanovićevim SDP-om.
Da će koalicija HR ili kako god si uzmu naziv u prijevremene izbore izaći u širem sastavu no prije 8 mjeseci je potpuno jasno kao što je jasan i razlog za to. HR će uz HSS pokušati okupiti i sve druge koji budu htjeli sa njima jer računaju i na moguću izbornu pobjedu sa apsolutnom većinom u novom sazivu Sabora, sve to temeljeći na procjeni da se HDZ sa novim predsjednikom neće biti u stanju u tako kratkom vremenu dovoljno kvalitetno pripremiti.
U okolnostima kojima se HDZ trenutno nalazi nije isključen čak ni njihov samostalan izlazak na prijevremene parlamentarne izbore koje bi, nasuprot svemu što SDP okuplja, gotovo sasvim sigurno i uvjerljivo izgubio, a onda bi po svemu do sada viđenom, bar što se tiče novoizabranog predsjednika HDZ-a, cijela unutarstranačka priča još jednom bila vraćena na početak
Nije zanemariva ni činjenica da bi se u navedenom slučaju trenutni koalicijski partneri HDZ-a morali brzo okrenuti nekim drugim rješenjima, što dugoročno gledajući za HDZ može biti samo loše. Isti bi naime u tom slučaju na duži rok izgubili povjerenje prema HDZ-u uskraćujući mu bilo kakvu suradnju, a koji objektivno sam ili sa samo jednim partnerom (pa bio to netko i trenutne snage MOST-a) dugoročno ne može računati na većinu u Saboru. Velika stranka poput HDZ-a zacijelo može bez većih posljedica biti u oporbi jedan mandat, no sa dva ili tri mandata provedena u oporbi bi zasigurno dovelo do ozbiljne erozije članstva, a posljedično i svega ostalog vezanog uz to.
Logika kaže da bi HDZ u koliko računa na dobar rezultat na prijevremenim parlamentarnim izborima oko sebe trebao ili morao okupiti sve raspoložive politički kompatibilne snage kako bi se mogao što uspješnije suprotstaviti SDP-ovoj koaliciji, i dakako ići na pobjedu za što postoji dovoljno pretpostavki. Treba samo znati (i htjeti) iskoristiti raspoložive potencijale koalicijskih partenra.
A gdje je BUZ u ovoj priči?
BUZ je na istoj poziciji na kojoj je bio prije parlamentarnih izbora i na kojoj je ostao čvrsto i po tome bio i te kako prepoznatljiva opcija tijekom pola godine svog parlamentarnog statusa.
BUZ se protivi bilo kojem pokušaju narušavanja standarda svih socijalnih skupina, a umirovljeničke populacije posebno.
BUZ je bio i ostao protiv neopravdanog povećanja cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja, kao što smo protiv i da se u to umiješaju privatna osiguravajuća društva budući je navedeno protivno interesu samih osiguranika u smislu očuvanja kvalitete njihove zdravstvene skrbi.
BUZ se protivi radikalnoj „privatizaciji“ zdravstva želeći izbjeći situaciju da je zdravstvena skrb dostupna samo onom tko ju može platiti.
BUZ se protivi produljenju radnog vijeka na dob od 67 godina, što bi se po nekim najavama pokušalo produljiti čak i na 70, posebno iz razloga što bi po nekima ta nepotrebna odluka stupila čak 10 godina ranije no što je to bilo već dogovoreno sa EK.
BUZ se protivi i neopravdano velikoj penalizaciji za prijevremeno umirovljenje, posebno kada do prijevremenog umirovljenja dolazi po osnovi pritisaka poslodavaca, a sve pod krinkom nekih racionalizacija.
BUZ se protivi liberalizaciji Zakona o radu jer isti u nekim odredbama stvara okružje ekonomske nesigurnosti zaposlenika, posebno se to odnosi za mlade obitelji na kojima počiva svako društvo.
BUZ se protivi trenutnoj formuli za usklađenje mirovina i traži žurnu promjenu iste u korist umirovljenika.
BUZ se zalaže za hitno ustanovljenje Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.
BUZ inzistira na žurnom Zakonskom rješenju za cca 3500 osoba obuhvaćenih problemom neisplata dijela mirovine kroz institut dokupa mirovine vezano uz društvo „Royal“.
BUZ inzistira na žurnoj izradi novog ovršnog Zakona kako bi se zaštitilo 350 tisuća građana od nečovječnih efekata koje proizvode odredbe sadašnjeg Zakona.
BUZ će se zalagati da se povede javna rasprava i preispita opravdanost OMF-ova i njihova korist – šteta koju državi stvaraju raspolaganjem ogromnih financijskih sredstava gotovo bez ičijeg nadzora.
BUZ će sve svoje „sijede glave“ staviti na raspolaganje u traženju rješenja za što brže i efikasnije pokretanje gospodarstva, a samim time i otvaranja prostora za rješavanje otvorenih umirovljeničkih, dakle i svih socijalnih problema……
Radi svega navedenog kao i još mnogo razloga zastupnik BUZ-a je tijekom saborske rasprave predlagao kolegama da odluka o raspuštanju Sabora vrijedi danom donošenja, te da se u skladu sa time prijevremeni izbori održe u najkraćem mogućem roku, dakle već u srpnju, a ne da se čeka jesen… jer je nekima ljetni termin prevruć za održavanje izbora, godišnji su kažu mnogima, sezonski su radovi također,… a ljeti kažu nitko („normalan“) ne radi izbore…. što je moguće je i potpuno točno, ali…
…. Zaboravljaju pri tome neki političari da oni koje BUZ predstavlja u Saboru nemaju novaca za godišnje odmore na moru ili u planinama, pače nerijetko čak ni za hranu, lijekove ili režije nemaju. Oni koje BUZ zastupa jednostavno nemaju vremena čekati ni dana a kamo li nekoliko mjeseci.
Naši su saveznici svi oni kao što je i BUZ saveznik svih onih koji razmišljaju o navedenim problemima na sličan način, a veže nas prvenstveno upornost, rad, solidarnost i zajedništvo.
Idemo dakle po još jednu pobjedu!?
