VUKOVAR, ŠKABRNJA…

18. studenog navršava se  31 godina od tragedije koja je zadesila Vukovar sa svojih 15000 preostalih stanovnika koji su gotovo tri mjeseca živjeli pod zemljom odolijevajući zajedno sa svojim braniteljima daleko jačem neprijatelju.

Osam dana prije pada Vukovara pali su Bogdanovci koji su bili zadnja veza sa slobodnim dijelom Hrvatske i jedina još preostala linija opskrbe za Vukovar. Već tada, 10. studenog  bilo je svima koji su ostali unutra potpuno jasno da Vukovar još dugo ne može izdržati, a izdržao je doslovno bez ikakve opskrbe još punih 8 dana. Žrtvu koju su ti ljudi podnijeli za sve nas nikako ne smije ostati zaboravljena, a još manje korištena za nečije političke ili politikantske ciljeve pa ma kakvi oni bili.

 Činjenica jest da su se stanovnici istočne Slavonije zajedno sa dragovoljcima iz cijele Hrvatske organizirali i oduprli golemom vojnom stroju koji je imao namjeru pokoriti cijelu Hrvatsku. To junaštvo i upornost malenog broja ljudi, i uz to slabo naoružan, nekoliko je mjeseci držao na mjestu cijelu Jugoarmiju uz koju su bile horde pljačkaša i koljača koji su svoje pravo lice pokazali nakon pada Vukovara iskazavši svoje divljaštvo nad nemoćnim ranjenicima iz bolnice koju su prije toga svakodnevno  zasipali tisućama granata.

Golgota koju su ti ljudi prošli zaslužuje poštovanje i divljenje svih građana Hrvatske koji su zahvaljujući upravo Vukovaru i prkosu njegovih branitelja i građana dobili dovoljno vremena da se kako tako naoružaju i dočekaju spremni neprijatelja koji je  nakon Vukovara ostao bez daha pokazavši time sve svoje slabosti. Te slabosti su još uvijek slabo naoružanim braniteljima dale spoznaju da su agresori krvavi rat kojeg su započeli već na Vukovaru i  izgubili. 

Mnoštvo je tu malih, običnih ljudi koji su svojim junaštvima zaslužili da ih se otme zaboravu i na dostojanstven način prezentira svima, jer su upravo oni  bili primjer svima drugima kako se velikim srcem i bez nekog posebnog naoružanja mogu učiniti velika djela. Važan korak u priznavanju djela i zasluga samih Vukovaraca je i sa puno godina zakašnjenja postrojavanje vukovarske 204. brigade koja će zasigurno ostati u analima vojne doktrine, nešto što se danas proučava na vojnim akademijama  mnogih zemalja. Ono što je 204. učinila na  vukovarskom bojnom polju još u povijesti modernog ratovanja nije zabilježeno.

Za istaknuti je i sam narod Vukovara koji je prkoseći neprijatelju ostao u svom gradu  sa svojim braniteljima do zadnjeg trenutka dijeleći zajedno tragičnu sudbinu svog grada i svih preživjelih od kojih su mnogi nakon predaje završili u koncentracijskim logorima. Pakao koji su ti ljudi prošli u logorima priča je svaka za sebe, i  ni na jedan način ne objašnjava zašto su mnogi susjedi odjednom i ničim izazvani postali zvijeri i koljači, kao ni zašto je „humana“ međunarodna zajednica uporno zatvarala  oči pred zločinima  u Hrvatskoj.

Mnogi ondašnji stanovnici Vukovara su nakon izgona i višegodišnjeg boravka u izbjeglištvu pronašli svoju novu budućnost i tako raseljeni u razne dijelove Hrvatske  i svijeta sa tugom i sjetom gledaju na svoj grad u kojeg se ipak mnogi od njih nikada nisu i neće vratiti. Neki od njih zato što više nemaju kamo, neki zato jer su započeli novi život u nekoj drugoj sredini, a neki  i zato jer ne mogu podnijeti pomisao da će živjeti sa onima koji su im toliko zla nanijeli.

Prilika je ovo, odnosno 18.11. i za spomen na Škabrnju u kojoj se na isti dan 1991. godine dogodio zločin sličan onom na ovčari, gdje je horda pljačkaša i koljača pobila nedužne civile spalivši pri tome cijelo selo. 

Zbog svega što se dogodilo u Vukovaru. Škabrnji i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske neka ovi dani ne budu samo protokolarno  sjećanje na jedan grad, njegove stanovnike i branitelje,  ili pak dan kada ćemo samo reda radi zapaliti svijeće ili položiti vijence i cvijeće. Neka  ovi dani, a posebno 18. studenog  traje 365 dana, jer samo sjećanje i učenje iz svoje povijesti može biti jamstvo da se ona neće više nikada ponoviti.

Poklonimo se žrtvama, položimo cvijeće i zapalimo svijeće….. u tišini….. jer ….  

I nakon 31 godine emocije mnogih Vukovaraca, Škabrnjana i mnogih drugih još uvijek su svježe, rane bolne , a žal za najmilijima  koji su poginuli ili nestali ne jenjava. Njihove priče i tragedije još traju, i za mnoge neće nikad prestati pa ma koliko god se trudili….