Pregršt kulture i ostale psovke

Završilo je ljeto gospodnje dvije tisuće i petnaesto, raspjevano i razigrano k'o nijedno drugo, sa stotinu japansko-norveško-britanskih duga koje su zabliještile naš, i od voljenja voljeniji, grad, naš Split, i s mosorsko-kozjačkih maglina i tmurina u kosti nam se počela uvlačiti vlažna, kulturodrapajuća jesen – vrijeme za kuknjavu nezaposlenih, socijalno ugroženih, umirovljenih, jednom riječju: svih prvokategornika nemoći i besparice.

Herojski smo otrpjeli ispred onih „kosookih i kišobraniziranih" Istočnjaka da nam se iz grudiju ne otme „plač i bahtanje" (Ujević), ali kad i posljednji onaj koji ima oči položene kao što je položen i toranj u Pisi ode svom bliskom, a nama Dalekom istoku, dopustit ćemo si jedan autorizirani urlik iz svojih napaćenih grudiju, urlik koji će nadglasati i sinjske mačkule i prangije: Zašto nema novca ako ima turističkih deviza, zašto su nam fondovi prazni, a bahata rječitost političara vazda puna, zašto su s dolaskom jeseni nezaposleni ponovo izgubili posao, zašto s nailaskom prvih kišnih dana umirovljenici nanovo počinju prebirati po kontejnerima umjesto po svojim bogatim sjećanjima, zašto po tisućiti put „peremo crnu kravu" (Krleža), onu koja se oprati ne da ponajprije stoga jer je ukaz vlade sve krave pretvorio u crne, i tako dalje i tomu slično, da se ne izgubimo u nabrajanju ako smo se već u podizanju snažnih ustavnih naraštaja nepovratno izgubili.

„Jer, gospodo draga, ovdje je o kulturi riječ!"
„Kakvoj kulturi?" odmah će jeka s marjanskih padina. „Blagopočivajući car Dioklecijan da ovog trenutka ustane, hop, iz svoga groba, otrese sa sebe prašinu ovoga i jezu onoga vremena, pa i da zaškilji na jedno carsko oko, ne bi mogao ne primijetiti prljavštinu i devastaciju svoga, ropskom mukom podizana grada, ne bi mogao ne zaplakati nad divljom apartmanizacijom svojih najintimnijih kutaka, ne bi znao samo kratko uzdahnuti nad najgrubljom komercijalizacijom, a zapravo „vašarizacijom", prelijepih zidina svoje palače koji se od kozmičke bižuterije, piceterije i koketerije niti vide niti opažaju, ne bi htio skupiti skute svoje carske pelerine dok se provlači između drvenih stolova kojima su agresivni ugostitelji začepili i onako uske prolaze; zar bi jednoj imperatorovoj šaci prepunoj zlatnog prstenja dolikovalo začepljivati nos zbog kanalizacijskog smrada koji je na pojedinim mjestima nesnosan?!

Jer, gospodo draga, prije negoli ste kulturu stjerali u fondove, u proračunske debalanse i rebalanse, trebali ste je u sebi najprije pronaći pa onda uljuditi, udobrovoljiti. Vi što strančarite i k'o paunovi se nadimate, odgovorite mi samo na jedno pitanje: Što će vam rast BDP-a uz pad MORALA, što će vam napuhavanje ORUŽANIH SNAGA kada sva LJUDSKOST kapitulira, što će vam sjajna odijela i kravate, nercovi i politički hercovi kada ste, kada smo iznutra neoprani, krastavi i nezaliječeni?

Gradonačelnici, umnici, građani i građanke ovoga prelijepog grada (na kraju krajeva, prebirali po sjećanju, kontejnerima ili političkim spisima, svi smo samo građani-kozmopoliti i kozmopoliti-građani), dignimo čela od načela, rastegnimo umove iznad principa, jer i nam a se može dogoditi da jednoga dana budemo cijenjeni odvjetnici i liječnici, štovani knjigovođe i blagajnici, a već drugoga postanemo na smrt preplašene i bespomoćne izbjeglice. Pojam kulture je dovoljno rastezljiv da pod svoje edukacijske šatore može primiti i jedne i druge.

Drage Splićanke i Splićani, stanovnici ove južinom i suncem zalivene točke u beskraju:
„Vremena više nema, budućnost nam je za petama."