Velikim tekstom i naslovom koji sugerira da drugi mirovinski stup propada i da æe država nacionalizirati novac prikupljen u drugom mirovinskom stupu, obuhvaæeni su mjeseci i mjeseci rada novinara koji godinama prate prvi, drugi i treæi mirovinski stup, da bi sve bilo stavljeno pod znak pitanja i svedeno pod teoriju relativnosti. Jer, »da biste dobili mirovinu iz drugog stupa od 1000 kuna, trebali bi raditi 88 godina. Unatoè tom podatku, nacionalizacija drugog stupa ne bi bila dobro rješenje...« Zašto? Na žalost, na to pitanje ne daje se odgovor, iako bi bio itekako koristan. Naime, gleda li se samo ta procjena, nacionalizacija bi doista bila jedino pametno rješenje, jer nitko, ni uz najbolju volju, sigurno neæe raditi 88 godina.
S druge strane, uzme li se u obzir da æe novozaposleni do mirovine u drugom stupu štedjeti oko 40 i više godina te da bi se u meðuvremenu mogla poveæati stopa izdvajanja za drugi stup (što je dio Vladina gospodarskog programa), pri èemu bi novac iz drugog stupa mogao biti jedini siguran i neotuðiv izvor novca za mirovinu, dok æe ono što primamo iz prvog stupa ovisiti o formulama, aktualnim vrijednostima mirovine i drugim parametrima kojima se samo ogranièavaju troškovi za mirovine, onda, možda, i nema mjesta teoriji relativnosti u ovoj prièi. Pritom nije važno koliko iznosi samo mirovina iz drugog stupa, nego kolika je ukupna mirovina, dakle prvi i drugi stup zajedno.
U više navrata veæ smo pisali, ali vrijedi ponoviti: u drugom mirovinskom stupu štedi 1,562.081 osiguranik. Za približno 1,05 milijuna osiguranika doprinosi se u drugi stup uplaæuju veæ devet godina, od poèetka 2002., ostali su se ukljuèili naknadno, nakon zaposlenja. Od 2002. do danas prosjeèan godišnji prinos obveznih fondova iznosi 5,14 posto. To znaèi da je vrijednost novca koji su osiguranici uplaæivali u fondove rasla po nominalnoj stopi od pet posto godišnje, ili oko pola posto više od trenutaène kamatne stope za oroèenje u banci.
Na ime doprinosa dosad je u fondove uplaæeno oko 32,5 milijardi kuna, od èega je oko 1,7 milijardi »otišlo« na naknade koje naplaæuju mirovinska društva koja upravljaju fondovima, a 30,9 milijardi kao neto uplata na raèune osiguranika. Zadnjeg dana studenog na raèunima je bilo oko 35,3 milijarde, dakle oko èetiri milijarde više u odnosu na neto uplatu u fondove.
Prve prosjeène mirovine iz drugog stupa, njih 650, kreæu se oko 106 kuna, što treba »zahvaliti« kratkom razdoblju štednje i izrazito malim uplatama. Meðu prvim umirovljenicima su uglavnom žene koje su mirovinu ostvarile po prijelaznim, povoljnijim uvjetima iz Zakona o mirovinskom osiguranju za ostvarivanje prava na prijevremenu mirovinu, vjerojatno i ranije nego što su to oèekivale. Prosjeèna uplata iz fonda u mirovinsko osiguravajuæe društvo koje im isplaæuje mirovinu kreæe se oko 30.000 kuna, što, zapravo, održava èinjenicu da je u prosjeku rijeè o izrazito malim plaæama. Tijekom sedam, osam ili devet godina štednje na njihovim se raèunima i nije moglo kumulirati dovoljno za »pristojniju« mirovinu, a pogotovo ne za pokriæe razlike izmeðu mirovina iz prvog stupa na koje se ostvaruje i dodatak od 27 posto (u prosjeku oko 600 kuna), dok umirovljenici koji su štedjeli u drugom stupu nemaju to pravo.
Tu je, naime, jedan od najveæih izvora razlike izmeðu mirovina iz prvog stupa i onih kombiniranih, što bi svakako trebalo ispraviti, prije svega zbog toga što se s prosjekom koji je danas na snazi ne može preživjeti.
Prosjeèna starosna mirovina iz prvog stupa kreæe se oko 2380 kuna, prosjeèna mirovina iznosi oko 2150, a prosjeèna kombinirana mirovina onih koji su štedjeli u prvom i drugom stupu ukupno kreæe se oko 1950 kuna. Nakon puno pisanja i upozoravanja, u Ministarstvu gospodarstva nedavno su priznali da pravila treba mijenjati i da je u tijeku izrada izmjene zakona kojima bi se trebale »ispraviti nepravde«. Prema prvim najavama, izmjene bi svjetlo dana trebale ugledati polovicom iduæe godine. Meðu mjerama koje se razmatraju je proširenje prava na dodatak za sve umirovljenike (i one u drugom stupu), kao i otvaranje moguænosti da oni koji su sami izabrali drugi stup mogu birati za njih povoljniju mirovinu, što je zasad jedina »nacionalizacija« koja se spominje. Prvi »pravi« umirovljenici iz drugog stupa oèekuju se za 5 do 10 godina i tek tada æe se moæi ozbiljnije mjeriti rezultati.
Èinjenica je, s druge strane - a šteta je da mediji i to nisu primijetili - da su se veæ pojavile i prve kombinirane mirovine veæe u odnosu na one koje bi osiguranicima ostvarila mirovina samo iz prvog stupa. Iako je rijeè samo o ženama koje su imale plaæu najmanje tri puta veæu od prosjeka, to ipak govori da sustav nije do kraja promašen i da æemo puno više napraviti njegovom ozbiljnom doradom nego pukim isticanjem prosjeène mirovine.
Marijana Matkoviæ
marijana.matkoviæ@vjesnik.h
