Hrvatska odlučila vratiti INA-u pod svoje okrilje!?

Premijer Plenković je inzistirajući na sastavljanju vlade sa MOST-om omogućio njihovo političko preživljavanje jer se parlamentarna većina mogla sastaviti i bez njih, pa je onda spašavanje ponovljeno nakon napada ministra Orepića na Ustavni sud, a sazivanje izvanredne tiskovne konferencije na Badnjak nakon gubitka arbitražnog spora predstavlja vrhunac napora premijera Plenkovića u još jednom spašavanju MOST-a. Svi naime sada razglabaju o tome kako izvesti operaciju vraćanja INA-e pod hrvatsko okrilje a nitko se ni ne obazire da je upravo MOST svojim odbijanjem dogovora sa MOL-om sukrivac za nastavak arbitražnog spora a time i nepotrebni gubitak više milijardi kuna…..

Nekako mi se čini da je ova priča oko preuzimanja ili vraćanja, ovisi kako se kome sviđa, ipak krenula pogrešnim putem i da sve neće ići tako lako, uključujući i realnu mogućnost da najavljeno preuzimanje uopće ne uspije na zamišljeni način. Nekako je sve ovo oko preuzimanja došlo potpuno neplanirano i u potpuno pogrešno vrijeme, bez ikakve prethodne analize, bez prethodno obavljenih razgovora i barem načelnog dogovora sa drugom stanom, naprosto bez neke kvalitetne pripreme koja bi bila garancija da se radio o ozbiljno pripremljenom poslu na kojem se sukladno velikim vrijednostima i važnosti za Hrvatsku, ali i Mađarsku, obično dugo i u tišini radi prije no išta procuri u javnost…….

Ovdje imamo potpuno obrnut slučaj da se sa najavom izašlo u javnost a da se po svemu sudeći prethodno nisu obavile nikakve pripremne radnje više od tek puke ne/realne želje političara da se INA vrati u državno okrilje. Ne treba posebno napominjati da je ova iznenadna najava o preuzimanju INA-e naprosto idealna pregovaračka – trgovačka situacija za MOL koji iz cijele priče na kraju može izvući samo ogromnu financijsku korist, a to znači da su na šteti kao i uvijek do sada građani odnosno porezni obveznici Hrvatske koji će eventualni povratak INA-e skupo platiti, toliko skupo da povratak INA-e u nacionalno okrilje neće, izuzev određene političke, uopće imati ekonomsku opravdanost. 

Jasno je dakle da prodaja vlasničkog dijela u INA-i 2003. kao i sve kasnije transakcije uz mijenjanje ugovora itd. nije uopće bio dobar posao gledajući ekonomskom logikom, a još manje iz političkih razloga, posebno  jer je Hrvatska ostavši bez INA-e dobrano ugrozila svoju energetsku neovisnost. Kako se sve navedeno tijekom prethodnih skoro petnaestak godina odvijalo na način da su u sve bili involvirani i neki ministri odnosno članovi prethodnih vlada i ili parlamentarne većine, postavlja se pitanje njihove političke odgovornosti, jer ako se slažemo da se dosadašnjim aktivnostima oko INA-e radilo suprotno nacionalnim interesima, onda je jasno da ljudi koji su do toga doveli više ne mogu sudjelovati u političkom životu Hrvatske.

Ako je Hrvatska politička zbilja zrela za jedan ovakav stav onda je na dobrom putu oporavka i prosperiteta, u suprotnom, čekaju nas teški dani puni neizvjesnosti… ništa dobrog.