Prošlo je više od 10 godina otkako se vodi dijalog izmeðu hrvatskog umirovljenièkog korpusa i vlasti, u najširem smislu te rijeèi, na temu jesu li i koliko "opljaèkani" umirovljenici kroz postupke politike putem države i njezinih organa, u što se ukljuèuje i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, sve do pitanja koliki je, zapravo, dug umirovljenicima.
Na to pitanje za svo to vrijeme HZMO, kao kompetentan izvor, o tome se ne izjašnjava, ili se, u posljednje vrijeme, izjašnjavaju pojedinci koji samo zbunjuju javnost jer se njihove izjave kreæu od tvrdnje da dug postoji i da ga treba vratiti, pa sve do toga da duga nema i da se umirovljenicima ništa ne duguje. To je zbunjujuæe u toliko što to èini jedna te ista osoba, zavisno politièkoj strukturi koja je na vlasti, pa se to i ne može smatrati kompetentnim izjavama, veæ samo govori o moralnom profilu i (ne)karakteru pojedinca.
Kako su se u promatranom razdoblju na vlasti smjenjivale tzv. lijeve i desne opcije i uvijek obeæavale da æe vratiti dug, u umirovljenièkom korpusu proširena je nevjerica u vlast, što sama vlast potvrðuje neispunjenjem danih obeæanja.
Za svo to vrijeme nitko se nije udostojio ni izraèunati visinu duga, a vlast poziva na realnost i nemoguænost izvršenja obveza.
Dakle, sve se èinilo da se ništa ne uèini u svezi danih obeæanja, suprotno Ustavu i pozitivnom zakonodavstvu koje odreðuje norme i konkretna zakonska rješenja i postupke da bi se stvar pokrenulo iz pat pozicije.
Jedino je Graðanska udruga "Društvena solidarnost" provela nužno istraživanje u okviru svog projekta "Utjecaj pretvorbe vlasništva na promjenu socijalne strukture hrvatskoga društva", èime je pripremila dokumentacijsku osnovu, pored ostaloga, i za izraèun duga umirovljenicima.
Da bi se izraèunalo dug, prethodno je potrebno utvrditi pravni okvir i metodologiju izraèuna, kako bi se nedvojbeno znalo o èemu tko govori i što je sadržaj toga o èemu se govori i vodi bilo kakav dijalog.
Pravni okvir za izraèun duga je naslijeðeni Zakon o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja koji je osamostaljena Hrvatska preuzela od bivše Socijalistièke Republike Hrvatske, kao što je to uèinila i s cjelokupnim zateèenim zakonodavstvom.
Kako je vlast 1993. godine, protivno vlastitu Ustavu, uredbama derogirala spomenuti zakon i bitno smanjila mirovinska prava, Ustavni je sud RH, Odlukom 842, od 12. svibnja 1998. godine reafirmirao derogirani zakon i utvrdio obvezu pridržavanja toga zakona i pri izvršavanju obveze prema umirovljenicima upozorio na ustavnu jednakost hrvatskih graðana.
Epilog, o èemu æe biti kasnije govora, nije se još dogodio, jer dug nije vraæen, pa pitanje visine duga i dalje ostaje aktualno.
Što se tièe metodološkog pristupa, naši analitièari su, u nespremnosti meritornih faktora koji to trebaju uèiniti po službenoj dužnosti, pri izraèunu duga pošli od zakonski utvrðenih normi i za vrijeme 1990. do 2002. godine izraèunali ponašanje prosjeène plaæe i mirovine u istom iznosu, da bi se uspostavili relativni odnosi na temelju kojih se može objektivno pratiti sve velièine prema prosjeènoj plaæi.
Tabela 1. tako je dala raèunsku osnovu za model koji se kasnije primjenjuje u ukupnom izraèunu na temelju meritornih statistièkih podataka u danom razdoblju.
Posve je jasno da, ako su nepreciznosti date u statistièkim izvješæima, nepreciznosti su sadržane i u globalnom izraèunu, ali one su ipak takve i tolike da minimalno i neznatno utjeèu na krajnji rezultat.
Uostalom, svatko ima pravo osporavanja, ali samo s toliko vjerodostojnim podacima koliko su meritorni ovi koji su korišteni u ovom izraèunu.
Tabela 1*/.: KUMULATIV 1990 – 2002.
Dakle, podaci u gornjoj tabeli predstavljaju numerièki izraz prava temeljem Zakona, a time i temelj modela koji se primjenjuje na ukupni izraèun.
Kako se èesto èuje govoriti o tome za koliko mirovina su ošteæeni umirovljenici, najprije odgovaramo na to pitanje:
Dakle, prièa o nekih 25 mirovina koja se može èuti od nekih "analitièara", spada u red vlastita prilagoðavanja svima i svemu, osim interesu umirovljenika i istine.
IZRAÈUN KUMULATIVNOG DUGA 1990 – 2002. god.
Kumulativni dug je moguæe izraèunati na temelju razlike u postotku izmeðu isplaæenih mirovina i zakonskih (onih koje je trebalo izraèunati na temelju Zakona o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja) na koje se poziva i Odluka Ustavnoga suda RH, 842, od 12. svibnja 1998. godine.
Tabela 2**/: Dug umirovljenicima i usporedba s BDP-om (u mil. kuna)
___________
*/ Izraèun na temelju jednake poèetne prosjeène plaæe i mirovine u danom razdoblju (R. Mažuran).
**/ Stupac 2 podaci HZMO-a, a stupac 5 podaci HZS.
Dakle, indeksi zakonskog poveæanja mirovina dobiveni iz odnosa rasta prosjeène plaæe i mirovine s jednakim startom u 1990. godini, prikazani u kumulativnom izrazu po godinama u Tabeli 1 (odnos stupaca 2 i 5)., ako se apliciraju na ukupno isplaæene godišnje mirovine u promatranom razdoblju, daju razliku izmeðu ukupno isplaæenih mirovina i mirovina koje je trebalo isplatiti sukladno Zakonu (odnos stupaca 4 i 2 u Tabeli 2).
Stupac 5 u Tabeli 2 daje prikaz razlike ili visinu duga po godinama i ukupno za cijelo promatrano razdoblje koji iznosi 116,91 mlrdi Kuna.
Ukupnom iznosu kumulativnog duga treba dodati i dug nastao u 2003. godini kojeg procjenjujemo na daljnjih 17 mlrdi, kao i dug u daljnjem razdoblju, sve do datuma isplate punih mirovina odnosno do prekida nezakonite radnje.
Naravno, izraèunati dug je neto potraživanje umirovljenika, bez redovnih i zateznih kamata.
ZAKLJUÈNA RAZMATRANJA
Kako su u analizi "Utjecaj promjene vlasništva na promjenu socijalne strukture hrvatskoga društva", koja je javno prikazana i dostavljena relevantnim èimbenicima u RH, podrobnije dane ocjene s više aspekata (društvenih, politièkih i formalno pravnih), ovom prigodom æemo se zadržati još na nekima, kao:
· Kolika je težina i štetnost igre vlasti na pravcu eksproprijacije prava generacija "treæe dobi" od koje su baštinili sve èime Hrvatska raspolaže, konaèno dobiva svoj materijalni izraz (134 mlrdi Kuna s krajem 2003. godine ili 22 mlrde US$, što je ravno vanjskom dugu Države);
· Više nikome ne treba dokazivati i voditi jalove diskusije o tome postoji li dug ili ne na bazi nezakonite radnje svih hrvatskih oblika vlasti, jer je ona dokazana pravnim postupkom pred Ustavnim sudom RH (Odluka 842 od 12. svibnja 1998. godine), a ovim izraèunom ukazano na velièinu nezakonitog i neodgovornog postupka vlasti prema stotinama tisuæa svojih graðana;
· Pod pojmom vlasti ovdje se podrazumijevaju svi oblici (stupovi) vlasti, dakle zakonodavna, izvršna i sudbena, pri èemu donekle treba izdvojiti Ustavni sud RH zbog Odluke 842 kojom je taj dio vlasti utvrdio nezakonitost, da bi odmakom vremena i sam odustao od izvršenja vlastite odluke i stvar prepustio opæinskim sudovima koji su se pokazali apsolutno neuèinkovitim u zaštiti prava hrvatskih umirovljenika;
· Ustavni je sud RH svojom Odlukom 842 utvrdio postojanje duga temeljem nezakonite radnje i u smislu njegova povrata odluèio da se to uèini "u skladu s materijalnim moguænostima zemlje, pri èemu treba poštivati ustavnu jednakost hrvatskih graðana". Dakle, Sud je u postupku vraæanja duga odredio solidarno ponašanje, što vlast do današnjeg dana nije prihvatila, jer se oglušila na Odluku.
Poštivanje Odluke bi konkretno znaèilo da bi barem svi korisnici Državnoga proraèuna trebali relativno smanjiti svoje plaæe do razine isplaæivanih mirovina i time preuzeti dio materijalnog tereta tekuæeg života, kao i dio investicija u razvoj.
Pošto je solidarnost izostala, cjelokupan trošak obnove ratom porušene Hrvatske, sanacija banaka od 56 mlrdi, izgradnja cestovne i druge infrastrukture, povrat "stare štednje" i sve sanacije neuspjelih poslovanja, mirovine steèene bez uplate doprinosa i niz drugih izdataka, pao je iskljuèivo na generacije umirovljenika kojoj su uskraæena steèena prava. Uz sve to vlast je zadužila naciju s dodatnih 21 mlrdu US$ vanjskog duga.
· Visina duga umirovljenicima je materijalni, ali i moralni, zakonski i svaki drugi teret koji obvezuje sve dok se to pitanje ne riješi na bazi ukupne društvene solidarnosti na koju nedvojbeno upuæuje niz ustavnih odredaba, tako da to nije samo materijalno pitanje, veæ i pitanje postojanja ili nepostojanja pravne države, pitanje daljnjeg razvoja društva ako vlast uporno ne poštuje vlastiti ustav i pravosudni sustav, pitanje povjerenja i ukupne stabilnosti društva i države kao njegove institucije;
· Konaèno, kako se radi o o eklatantnom primjeru kršenja prava èovjeka, postavlja se i pitanje ulaska takvog društva u europske i druge meðunarodne integracije u kojima vladaju posve drukèiji kriteriji i mjerila u pogledu poštivanja ljudskih prava;
· Tijekom vremena u nerješavanju umirovljenièkoga duga, problem se samo poveæava u negativnom smislu. Dug se poveæava sa svim socijalnim, politièkim, pravnim, moralnim i drugim posljedicama s kojima se svi moramo suoèiti. Što prije, to bolje. Da smo se prije suoèili s problemom, kad se veæ nepromišljeno uletjelo u avanturu, danas bismo bili u daleko povoljnijem položaju, što nam nedvojbeno pokazuje iskustvo susjedne Republike Slovenije koja si takav "luksus" nije priuštila;
· Psihološki i moralni problem našega društva je što smo oguglali na stanje stvari i ponašamo se kao da problem ne postoji. Kako inaèe tumaèiti èinjenicu da dok se s jedne strane utvrðuju enormni razmjeri zakidanja prava umirovljenika, s druge strane djelatnici HZMO-a primaju pune i ne najmanje plaæe u državi. To se odnosi na cjelokupnu politièku strukturu, zastupnike u Saboru i sve druge dužnosnike u vertikali zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, pa i politièke. U koji moralni okvir staviti èinjenicu da direktor jedne banke koju su mu sanirali umirovljenici a vlast prodala inozemnim vlasnicima, ima redovnu mjeseènu plaæu od 168.000 kuna?
Zar je moguæe ne vidjeti da ta jedna mjeseèna plaæa iznosi 100 mjeseènih prosjeènih mirovina od kojih preživljava barem još toliko uzdržavanih èlanova obitelji? Èime je to taj direktor zaslužio jednomjeseènu plaæu u visini 14-godišnjih prosjeènih mirovina hrvatskih umirovljenika?
· Takva pitanja moralno društvo ne može i ne stavlja "pod tepih", veæ ih rješava. Umjesto toga, èelni politièari na sve imaju pripremljen odgovor: "Pa imate pravnu državu", ili njihovi uredi na svu argumentaciju pismeno odgovaraju: "Primili smo na znanje". Ta pitanja neæe i ne mogu riješiti nagodbe politièkih stranaka oko podjele vlasti, jer ona spadaju u domenu Ustava i zakonodavstva i odgovornosti politike i njezinih predstavnika pred Ustavom i Zakonom.
Tek kad se tu uèine neki pomaci, onda æe politièari moæi reæi: "Imate pravnu državu". Ovako, netko je ima, a netko i ne. Umirovljenici zasigurno ne, a nisu, nažalost, jedini u tom položaju;
· Za pitanje kako bar poèeti rješavati mirovinski dug, treba se vratiti na poèetne pozicije, u Sabor i Vladu i odmah otvoriti saborsku raspravu o ovome pitanju sa svih aspekata, s vjerojatnim ulaskom u solidaran odnos svih društvenih struktura s umirovljenicima.
Kako vidimo, raèuni su jasni, ali do sada nije postojala moralna pretpostavka za ulazak u promjenu odnosa i tu su svi popadali na ispitu iz demokracije i ljudske solidarnosti.
Meðutim, taj ispit je nezaobilazan, a svi koji ga budu zaobilazili trebaju snositi zakonske i sve druge konsekvencije.
Gornji tekst je pisan gotovo prije10 godina, pa se postavlja pitanje: što se za to vrijeme promijenilo odnosno dogodilo. Dogodilo se slijedeæe:
· Donesen je Zakon o dugu umirovljenicima kojim je utvrðena obveza povrata duga, sukladno Odluci Ustavnoga suda RH, do 1998. godine i to na naèin da je s HSU-om dogovoren dug u iznosu od 11 mlrdi i na taj iznos nije bila moguænost žalbe umirovljenika, jer pojedinaèno nisu izdana riješenja svim umirovljenicima da bi se mogli nekome žaliti;
· Stvarni dug, meðutim, kako se vidi iz gornje analize, iznosi 49,214 mlrdi, tako da se radi o velikoj prijevari s time da se od kraja 1998. godine, nadalje, stvara novi, jer zateèene, smanjene mirovine umirovljenika do 1998. godine, s poèetkom 1999. nisu poveæane do visine priznatog duga s krajem 1998., tako da veæ narednih godina, sve do današnjeg dana, treba raèunati s novih više stotina milijardi duga;
· Po tužbama umirovljenika za stvarni dug, zbog politièkog stava, hrvatsko pravosuðe nije postupilo sukladno Ustavu, Zakonu i konkretnoj Odluci Ustavnog suda RH. Izuzetak od toga je jedna tužba u Splitu koja je riješena na Županijskom sudu, Split u korist tužitelja i postala je pravomoæna. U vezi s time se postavlja pitanje zašto je samo ta tužba riješena u korist umirovljenika i istovremeno drugo pitanje, zašto, nakon toga, svi sudovi u RH nisu iz svojih arhiva uzeli oko 360.000 isto takvih tužbi i riješili ih u korist umirovljenika, pridržavajuæi se sudskog presedana? To nisu uèinili, a i dan danas se vode ti sporovi u kojima se ostalim umirovljenicima u RH neda za pravo?!
· Kao kruna svemu, posljednjih godina, vlast je uvela dodatni porez na više mirovine koji je narod prozvao ,,haraè,,, te dodatno zdravstveno osiguranje umirovljenicima koji su cijeli svoj radni vijek plaæali zdravstveni doprinos, da bi uz sve to – zamrzla usklaðivanje mirovina s rastom plaæa.
Dakle, eksproprijacija svega što su pripadnici treæe dobi stvorili u prošlosti, pljaèka zalihe sredstava Mirovinskog fonda (1990. u Fondu bila zaliha od 2,5 mjeseènih mirovina), nezakonito i protuustavno smanjenje mirovina 1993. godine, uredbama Vlade RH zbog èega je 1998. na prethodne tužbe umirovljenika intervenirao Ustavni sud RH svojom Odlukom, te nedavnog uvoðenja haraèa u obliku poreza i dodatnog, ponovljenog doprinosa za zdravstveno osiguranje i istovremeno zaustavljanje usklaðivanja rasta mirovina s rastom plaæa i cijena, surovo su ekonomsko i socijalno ozraèje u kojemu žive hrvatski umirovljenici, jer je pravda zavezala oèi povezom koji ne misli tako skoro skinuti.
Što dalje?
Svi oni koji žele pridobiti glasove umirovljenika moraju pred njima nastupiti otvoreno i iskreno, temeljem gornjih èinjenica.
A te èinjenice govore da je i ovo podruèje bilo predmet pljaèke i devastacije tijekom pretvorbe i privatizacije tuðeg i nezaraðenog.
Stoga je potrebno, pored ostaloga, uèiniti sljedeæe:
1. U promogtivnom nastupu objasniti stanje stvari na maksimalno moguæi jednostavan i razumljiv n aèin;
2. Pri tome jasno reæi da to prema umirovljenicima nije imao pravo uèiniti, jer je to nezakonito i protuustavno;
3. Pošto nije nasljeðena imovina podijeljena svima onima koji su sudjelovali u njezinu stvaranju u obliku dionica, vauèera i sl., treba jasno dati do znanja svim drugim dijelovima hrvatskoga društva, a prije svega dijelu na vlasti, da se toga umirovljenici ne odrièu i traže revaloziranu naknadu u obliku rente, u najširem smislu te rijeèi, što znaèi da i alimentiranje cca 50% mirovine iz državnog proraèuna predstavlja jedan oblik toga, iako nedostatan i nitko nema pravo spoèitavati tim generacijama da ih netko izdržava i da su nekome na teret, jer oni koji su zakonito ili nezakonito uzeli rezultate njihova rada, moraju se svesti u okvire Ustava i osigurati adekvatnu mjeseènu naknadu svim umirovljenicima za normalan život. To je principijelno pitanje oko kojega ne treba biti spora, ako pretendiramo biti pravna država, èime ono postaje dio ustavnog odreðenja da nezakonitosti iz privatizacije i pretvorbe ne zastarijevaju;
4. Da bi se ostvario gornji princip, potrebno je, sukladno Odluci US-a RH poveæati sve mirovine za iznos koji je i dalje smanjen u usporedbi s ispunjenjm Odluke do konca 1998. godine i dalje nastaviti usklaðivati mkirovine s kretanjem plaæa i cijena u RH;
5. Ne treba prihvatiti tezu da nema novca. Ako ga nema, onda ga nema za sve podjednako, na što nas upuæuje ustavna jednakost hrvatskih graðana. U protivnome, kao i do sada, dok za umirovljenike nema, za kriminalce u svim porama druðtvenog života – ima. Najmanje umirovljenici imaju vremena èekati dok se oporavi gospodarstvo. Neka se za to konaèno poènu brinuti oni koji su prisvojili tuðe a sami nisu preuzeli odgovornost za razvoj gospodarstva;
6. Naravno, umirovljenici su prisiljeni promišljati i o gospodarstvu u našim uvjetima. I da su umirovljenici u položaju da upravljaju društvenim nasljeðem, posve je sigurno da se nebi ponašali kao ,,pijani milijunaši,, farbajuæi tunele i radeæi pusti kriminal koji se dogaða za sve vrijeme ,,demokracije na hrvatski naèin,,. Umirovljenici mogu znaèajno pridonositi i u gospodarskom razvoju, ali ih treba staviti u taj položaj, kao što se to èini u suvremenim zemljama svijeta;
7. Konaèno, umirovljenike treba ukljuèivati u proces rada na naèin da ne plaæaju poreze i doprinose za taj rad, kako je to ureðeno i drugdje.
