Nastojeæi opovrgnuti napise u
medijima o neuspjehu mirovinske reforme i neefikasnom upravljanju mirovinskom
štednjom, Štimac je ustvrdio da su mirovinski fondovi postigli više
nego što se od njih oèekivalo. 'Nakon devet godina rada ostvaren je prosjeèan
godišnji prinos od 5,27 posto što, kada se oduzme inflacija, daje realni
prinos od 2,59 posto', rekao je Štimac, dodajuæi da je na poèetku
mirovinske reforme traženi prinos fondova bio dva posto iznad stope inflacije.
Napomenuo je i da je takav rezultat ostvaren, usprkos jednoj katastrofalnoj
godini, 2008, u kojoj su, kako je rekao, 'neki mirovinski fondovi vani izgubili
30 do 40 posto imovine'.
Predstavljajuæi primjere
oèekivanih mirovina iz drugog mirovinskog stupa, Štimac je ustvrdio da æe èlanovi
obveznih mirovinskih fondova s vremenom imati relativno veæe mirovine iz drugog
mirovinskog stupa nego iz prvog.
Prema izraèunu 'mirovinaca', prosjeèan èlan mirovinskog fonda roðen 1970.
godine, koji mjeseèno uplati 430 kuna, može nakon doživljene 65. godine iz
drugog mirovinskog stupa oèekivati mirovinu od 870 kuna. Kada bi se 20 posto
doprinosa uplaæivalo u drugi stup, pokazuje izraèun, mirovina bi se popela na 3.840
kuna, što je znatno više od sadašnje prosjeène mirovine iz prvog stupa
(2.162,63 kuna).
Štimac se osvrnuo i na problem umirovljenica, koje su otišle u privremene
mirovine i sada imaju niže mirovine nego bi one bile da mirovine primaju samo
iz prvog stupa. Prema njegovim rijeèima, njihove mirovine su niske zbog
kratkog roka štednje i malih uplaæenih iznosa, ali i zbog èinjenice da
su nepravedno iskljuèene iz prava na dodatak na mirovinu koji je odreðen
Zakonom o dodatku na mirovinu. Mirovinci smatraju da je jedino pravo rješenje
ovoga problema da se èlanovima drugog stupa prizna proporcionalno pravo
na dodatak.
Što se tièe troškova drugog mirovinskog stupa, stav
'mirovinaca' je da 'kada bi troškovi ostalih sustava bili kao troškovi drugog
stupa, Hrvatska bi imala vrlo malo troškovnih problema'. Svoj stav potkrijepili
su usporednim podacima o naknadama društava za upravljanje u Poljskoj,
Bugarskoj, Maðarskoj i Rumunjskoj, koje su u pravilu više nego u Hrvatskoj.
Takoðer, naveli su da su troškovi REGOS-a mogli biti puno niži te da su oni
trebali biti rasporeðeni i na druge korisnike mirovinskog sustava.
Govoreæi o investicijskoj politici, Štimac
je naglasio da su obvezni mirovinski fondovi snažna podrška hrvatskim
privrednim subjektima, o èemu svjedoèi èinjenica da su sudjelovali u svim
javnim ponudama, privatizacijama, izdanjima komercijalnih papira i
korporativnih obveznica, te da su kljuèni ulagatelji u fondove gospodarske
suradnje. Najavio je i unapreðenje upravljanja imovinom kroz uvoðenje
koncepta podportfelja, odnosno usklaðivanja investicijskih politika sa
životnom dobi osiguranika.
'Mirovinci' su se osvrnuli i na zemlje u okruženju koje su 'u veæoj ili manjoj
mjeri neprijateljski tretirale svoje obvezne mirovinske fondove', što se
koristilo kao argument protiv hrvatskog drugog stupa. Naveli su primjere koji
ukazuju da se trenutna razmišljanja u europskim zemljama evidentno
okreæu protiv maðarskog modela nacionalizacije drugog stupa. 'Poljska
je objavila da neæe iæi maðarskim putem, a Èeška i Velika Britanija upravo
donose zakone kojima uspostavljaju svoje verzije obveznih mirovinskih fondova',
zakljuèio je Štimac.
