Neki biraju zubatca, neki srdele...
Na lokalnim izborima 18. svibnja više od 95% umirovljenika ponovno je pokazalo nevjerojatnu vještinu, glasali su protvi sebe, ali i u velikom broju za one koji ne samo da zubatca jedu ili mogu svaki dan, već ni ne znaju koliko košta srdela. Jer zašto bi znali? Njihova stvarnost nema veze s onom u kojoj penzić mjeri je li mu ostalo za hranu i ili lijek nakon plaćenih režija.
Zubatac? Simbol statusa, moći, menadžerskih marendi i privatnih terasa s pogledom na jahtu. Srdela? Simbol odanosti, skromnosti... i kronične političke naivnosti. Ali da, srdelica je fina! Ne puni želudac, ali puni dušu. Valjda!?
I dok elite mirno čiste zubatca vilicom u restoranu koji naš prosječni umirovljenik ne bi mogao ni pronaći bez Google Mapsa, isti ti umirovljenici uredno ih biraju da ih vode ravno prema još tanjoj mirovini i još skupljoj apoteci.
Možda bi bilo krajnje vrijeme da se zapitaju: kad ste zadnji put jeli zubatca, a da niste samo gledali kako ga netko drugi jede? Odgovor je, naravno, uglavnom nikad. I ne zato što i sami ne mogu imati nego zato jer uredno biraju one koji im garantiraju da nikad ni neće imati.
Jer, zaboga, glasačka olovka u njihovoj ruci ima veću snagu nego što ima njihova mirovina, ali se iz nekog čudnog razloga ponašaju kao da im je netko na olovku stavio kamen, a ne priliku za promjenu.
Ali dobro, možda je to sve dio velikog plana. Možda svi ti umirovljenici znaju nešto što mi drugi ne znamo. Možda vjeruju da će ih ti isti koji nikad nisu znali koliko košta kruh, jednoga dana ipak nagraditi za desetljeća vjernosti. Zubatcem.... Na nebu naravno!?
Do tada „srdele, Apaurin“ i čestitke. Izabrali ste točno ono što ste birali, neki bi kazali i zaslužili. Opet!
