Svi odradili puni radni staž. Država ima 14 milijardi
kuna više. Nema kriznog poreza, poveæanja PDV-a,
poskupljenja...
ZAGREB - Da su u
Hrvatskoj u mirovini samo oni koji imaju više od 35 godina radnog staža, imali
bismo oko 380 tisuæa umirovljenika, a ne gotovo 1,2 milijuna, koliko ih je
danas.
Piše:Branka Stipiæ
Kad bi se pri tome zadržao sadašnji sustav financiranja mirovina, za koje se oko 60 posto prikupi iz doprinosa, a 40 posto izravno iz proraèuna, od poreza, svaki od tih umirovljenika mogao bi dobiti gotovo tri puta veæu mirovinu! U takvom, za umirovljenike utopijskom svijetu, prosjeèna bi mirovina iznosila više od 7000 kuna!
Bilo bi to i više od
prosjeène plaæe, pa bi država mogla bez grižnje savjesti i straha od raspada
mirovinskog sustava prestati davati novac iz proraèuna. Èak i tada, bez novca iz
proraèuna, prosjeèna bi mirovina bila gotovo dvostruko veæa i iznosila bi oko
4400 kuna. Sada toliko ili više dobiva stotinjak tisuæa umirovljenika, ni deset
posto od njihova ukupnog broja.
Dakle, da su u mirovini samo oni koji su je zaradili, svi bi oni mogli dobivati iznos dovoljan za pristojan život, a država bi pri tome uštedjela 14 milijardi kuna, koliko æe ove godine morati iz poreza pretoèiti za mirovine.
Ne bi morala uvoditi krizni porez niti poveæati PDV, a proraèun bi bio uravnotežen ili s minimalnim deficitom umjesto sadašnjih 11 milijardi kuna! Takva, uravnotežena Hrvatska, mogla bi puno lakše i puno jeftinije dobiti novac na meðunarodnom tržištu, mogla bi taj novac koristiti za nove investicije koje bi saèuvale zaposlenost i poveæale BDP, mogla bi puno brže i bezbolnije prebroditi krizu...
Model financiranja
No, bez obzira na godine radnog staža, iz mirovinskog se sustava sada ne mogu izbaciti stariji od 65 godina jer za njih više nema mjesta na tržištu rada. Ali, kad bi se iz tog sustava izbacili svi mlaði od 65 godina, broj umirovljenika smanjio bi se na 730 tisuæa, ili za 40 posto. Svaki od njih mogao bi, uz sadašnji model financiranja iz doprinosa i poreza, dobivati 40 posto veæu mirovinu, dakle prosjek bi bio oko 3800 kuna. Kad bi država prestala davati novac iz proraèuna, prosjeène bi mirovine bile neznatno manje nego danas. No, da bi ostale na današnjoj razini, proraèun bi trebao dati još oko 1,5 milijardi kuna umjesto sadašnjih 14 milijardi!
Kasa tajkunske pomoæi
Opet bi državne financije bile zdrave i ne bi im trebao krizni porez ni veæi PDV.
Sve ovo je, naravno, samo utopijska matematika.
Politièari su
devedesetih otkrili da im je jedina obrana pred socijalnim nemirima masovno
dijeljenje prava i privilegija, što se pokazalo korisnim i kad god je trebalo
dobiti izbore. Rezultat takve politike je da je od 1994. do danas broj
umirovljenika porastao za 335 tisuæa ili za 40 posto!
Uz sve to, mirovinski je fond u devedesetima bio izdašna kasa tajkunske pomoæi, pa su milijarde kuna iz njega otišle za bogaæenje odabranih, a ne za isplatu mirovina.
Istodobno je broj onih koji pune mirovinski sustav doprinosima iz svojih plaæa smanjen za 25 tisuæa ljudi. Dakle, danas 25 tisuæa manje zaposlenih mora uzdržavati 335 tisuæa više umirovljenika nego 1994. Te je godine za svakog umirovljenika radilo dvoje zaposlenih, a danas 1,3 zaposlena moraju uzdržavati jednog umirovljenika!
U europskim zemljama jako je malen postotak onih koji idu u invalidsku mirovinu. Takve su mirovine znatno manje od redovnih i njih prihvaæaju samo oni koji uistinu više ne mogu raditi ni jedan posao. Nema muljaže s lijeènicima i izmišljanja bolesti, jer odlazak u invalidsku mirovinu znaèi prihvaæanje stroge kontrole.
Vraæa sav novac
Ako takvog umirovljenika ulove da u vlastitom domu radi nešto za što prema lijeènièkim nalazima nije sposoban, primjerice da si cijepa drva, mora vratiti sav novac koji je na ime invalidske mirovine do tada dobio, a vjerojatno æe i završiti u zatvoru. Logika je: ako može cijepati drva, može i raditi, dakle nije za invalidsku mirovinu. Ako može nositi paket iz trgovine, može raditi i kao dostavljaè ili poštar, dakle opet nije za invalidsku mirovinu. Uz to, odlazak u mirovinu nekoliko godina prije punog staža donosi i veliki gubitak mjeseènog iznosa, ponekad i do 50 posto.
Zato meðu tim europskim umirovljenicima, koje u predsezoni i posezoni susreæemo na Jadranu kako veselo idu s jednog izleta na drugi, uglavnom nema mlaðih od 60 godina. Do tada Europljani nisu umirovljenici, nego punjaèi njihovih mirovinskih fondova.
KOMENTAR
Proraèun pojedu državni službenici
Oni koji su 40 godina svaki mjesec uplaæivali doprinose sada traže
najjeftiniji kruh i povræe
S pravom su branitelji sada poèeli strahovati da æe se hrvatski mirovinski sustav za nekoliko godina urušiti i da više nitko neæe moæi dobiti mirovinu jer novca neæe biti. S pravom upozoravaju da bi veæ sada trebalo poèeti misliti o tome i smisliti neko rješenje.
No, pri tome predlažu potpuno pogrešno da se mirovine veæ sada linearno smanje svima, kako bi trošak za njih bio manji i lakše podnošljiv.
Prijedlog je potpuno u duhu tipiène hrvatske politièke neodgovornosti, u kojoj se uzima svima kad više nema dovoljno. Tako se ne mora ni zagrepsti u suštinu problema, a kamoli ga pokušati riješiti.
Slièna se prièa ponavlja svaki put kad trošak za plaæe državnih službenika postane prevelik teret. Najlakše je svima odrezati pet posto, umjesto da se utvrdi je li baš svaki od njih 240 tisuæa nužan za funkcioniranje države.
U trošku za državne plaæe i mirovine nije problem u iznosima koje ljudi dobivaju, jer osim malobrojnih povlaštenih, veæina službenika i umirovljenika zaslužuje veæu plaæu i veæu mirovinu. Problem je u njihovu ukupnom broju.
Problem je u ministarstvima, agencijama, fondovima i ostalim državnim i paradržavnim tijelima koja su pozapošljavala tisuæe i tisuæe ljudi, a da sami ti ljudi zapravo ne znaju što bi trebali raditi pa se onda samo prave da nešto rade kako bi dobili plaæu.
Problem je u golemom broju umirovljenika, od kojih je samo treæina radila dovoljno dugo da zasluže svoju mirovinu. Ostali su je dobili kao svojevrsnu socijalnu pomoæ ili nagradu za podobnost.
Branitelji, koji sada iniciraju linearno smanjenje mirovina, najbolje znaju da je u njihovoj populaciji najviše onih koji ne zaslužuju tu braniteljsku mirovinu. Upravo su prosjeène braniteljske mirovine 2,6 puta veæe od prosjeènih “obiènih”.
Upravo je meðu braniteljima samo njih 257 u starosnoj mirovini, a ti primaju najmanje - prosjeèno 2270 kuna. Upravo meðu braniteljima ima najviše onih koji primaju više od 8000 kuna - èak 12.116 ili njih gotovo 20 posto, dok je meðu “obiènim” umirovljenicima onih s više od 8000 kuna samo 1294 ili oko 0,1 posto!
Stoga upravo branitelji moraju sami, kad veæ država za to nema politièke snage i hrabrosti, inicirati èišæenje svojih umirovljenièkih redova od “viška”. Kad oni zapoènu, država može nastaviti i proširiti akciju na cijelu umirovljenièku populaciju.
Još jednom - mirovine u prosjeku nisu prevelike, samo ih previše ljudi prima, a premalo ljudi za njih radi. To je u cijeloj prièi o financiranju mirovinskog sustava neodrživo, a ne èinjenica da svaki penziæ u ovoj zemlji prima u prosjeku 2200 kuna. Ta je èinjenica neodrživa za same “penziæe”, a najviše boli one koji su 35 ili 40 godina redovito svaki mjesec uplaæivali iz svojih prihoda, da bi sada tražili najjeftiniji kruh i povræe koje popodne otpišu na tržnicama.
Što je još gore, ti isti penziæi velik su teret vlastitoj zaposlenoj djeci koja zbog financiranja silnih mirovina moraju plaæati velike doprinose, moraju plaæati krizni porez i skuplje proizvode jer je država poveæala PDV da bi nadoknadila manjak u proraèunu.
Ta ista država sasvim bi ugodno riješila svoje financijske probleme da ne mora iz proraèuna toliko izdvajati za sve takozvane socijalne transfere, koje je sama nabildala vodeæi se logikom da novac stvara najvjernije politièke sljedbenike i utišava svaki bunt.
Piše:Branka Stipiæ
Kad bi se pri tome zadržao sadašnji sustav financiranja mirovina, za koje se oko 60 posto prikupi iz doprinosa, a 40 posto izravno iz proraèuna, od poreza, svaki od tih umirovljenika mogao bi dobiti gotovo tri puta veæu mirovinu! U takvom, za umirovljenike utopijskom svijetu, prosjeèna bi mirovina iznosila više od 7000 kuna!
| Ovo je Hrvatska U mirovini je 1,159 milijuna ljudi. Dobivaju 2126 kuna mirovine. Državi na raèunu fali 10 milijardi kuna. U recesiji smo. Svatko mora plaæati krizni porez. PDV je veæi, sve je skuplje, zaposlene otpuštaju... |
Dakle, da su u mirovini samo oni koji su je zaradili, svi bi oni mogli dobivati iznos dovoljan za pristojan život, a država bi pri tome uštedjela 14 milijardi kuna, koliko æe ove godine morati iz poreza pretoèiti za mirovine.
Ne bi morala uvoditi krizni porez niti poveæati PDV, a proraèun bi bio uravnotežen ili s minimalnim deficitom umjesto sadašnjih 11 milijardi kuna! Takva, uravnotežena Hrvatska, mogla bi puno lakše i puno jeftinije dobiti novac na meðunarodnom tržištu, mogla bi taj novac koristiti za nove investicije koje bi saèuvale zaposlenost i poveæale BDP, mogla bi puno brže i bezbolnije prebroditi krizu...
Model financiranja
No, bez obzira na godine radnog staža, iz mirovinskog se sustava sada ne mogu izbaciti stariji od 65 godina jer za njih više nema mjesta na tržištu rada. Ali, kad bi se iz tog sustava izbacili svi mlaði od 65 godina, broj umirovljenika smanjio bi se na 730 tisuæa, ili za 40 posto. Svaki od njih mogao bi, uz sadašnji model financiranja iz doprinosa i poreza, dobivati 40 posto veæu mirovinu, dakle prosjek bi bio oko 3800 kuna. Kad bi država prestala davati novac iz proraèuna, prosjeène bi mirovine bile neznatno manje nego danas. No, da bi ostale na današnjoj razini, proraèun bi trebao dati još oko 1,5 milijardi kuna umjesto sadašnjih 14 milijardi!
Kasa tajkunske pomoæi
Opet bi državne financije bile zdrave i ne bi im trebao krizni porez ni veæi PDV.
Sve ovo je, naravno, samo utopijska matematika.
| Život sa 2200 kuna Umirovljenici su postali veliki teret vlastitoj djeci koja zbog financiranja mirovina plaæaju velike doprinose i krizni porez |
Uz sve to, mirovinski je fond u devedesetima bio izdašna kasa tajkunske pomoæi, pa su milijarde kuna iz njega otišle za bogaæenje odabranih, a ne za isplatu mirovina.
Istodobno je broj onih koji pune mirovinski sustav doprinosima iz svojih plaæa smanjen za 25 tisuæa ljudi. Dakle, danas 25 tisuæa manje zaposlenih mora uzdržavati 335 tisuæa više umirovljenika nego 1994. Te je godine za svakog umirovljenika radilo dvoje zaposlenih, a danas 1,3 zaposlena moraju uzdržavati jednog umirovljenika!
U europskim zemljama jako je malen postotak onih koji idu u invalidsku mirovinu. Takve su mirovine znatno manje od redovnih i njih prihvaæaju samo oni koji uistinu više ne mogu raditi ni jedan posao. Nema muljaže s lijeènicima i izmišljanja bolesti, jer odlazak u invalidsku mirovinu znaèi prihvaæanje stroge kontrole.
Vraæa sav novac
Ako takvog umirovljenika ulove da u vlastitom domu radi nešto za što prema lijeènièkim nalazima nije sposoban, primjerice da si cijepa drva, mora vratiti sav novac koji je na ime invalidske mirovine do tada dobio, a vjerojatno æe i završiti u zatvoru. Logika je: ako može cijepati drva, može i raditi, dakle nije za invalidsku mirovinu. Ako može nositi paket iz trgovine, može raditi i kao dostavljaè ili poštar, dakle opet nije za invalidsku mirovinu. Uz to, odlazak u mirovinu nekoliko godina prije punog staža donosi i veliki gubitak mjeseènog iznosa, ponekad i do 50 posto.
Zato meðu tim europskim umirovljenicima, koje u predsezoni i posezoni susreæemo na Jadranu kako veselo idu s jednog izleta na drugi, uglavnom nema mlaðih od 60 godina. Do tada Europljani nisu umirovljenici, nego punjaèi njihovih mirovinskih fondova.
KOMENTAR
Proraèun pojedu državni službenici
Oni koji su 40 godina svaki mjesec uplaæivali doprinose sada traže
najjeftiniji kruh i povræe
S pravom su branitelji sada poèeli strahovati da æe se hrvatski mirovinski sustav za nekoliko godina urušiti i da više nitko neæe moæi dobiti mirovinu jer novca neæe biti. S pravom upozoravaju da bi veæ sada trebalo poèeti misliti o tome i smisliti neko rješenje.
No, pri tome predlažu potpuno pogrešno da se mirovine veæ sada linearno smanje svima, kako bi trošak za njih bio manji i lakše podnošljiv.
Prijedlog je potpuno u duhu tipiène hrvatske politièke neodgovornosti, u kojoj se uzima svima kad više nema dovoljno. Tako se ne mora ni zagrepsti u suštinu problema, a kamoli ga pokušati riješiti.
Slièna se prièa ponavlja svaki put kad trošak za plaæe državnih službenika postane prevelik teret. Najlakše je svima odrezati pet posto, umjesto da se utvrdi je li baš svaki od njih 240 tisuæa nužan za funkcioniranje države.
U trošku za državne plaæe i mirovine nije problem u iznosima koje ljudi dobivaju, jer osim malobrojnih povlaštenih, veæina službenika i umirovljenika zaslužuje veæu plaæu i veæu mirovinu. Problem je u njihovu ukupnom broju.
Problem je u ministarstvima, agencijama, fondovima i ostalim državnim i paradržavnim tijelima koja su pozapošljavala tisuæe i tisuæe ljudi, a da sami ti ljudi zapravo ne znaju što bi trebali raditi pa se onda samo prave da nešto rade kako bi dobili plaæu.
Problem je u golemom broju umirovljenika, od kojih je samo treæina radila dovoljno dugo da zasluže svoju mirovinu. Ostali su je dobili kao svojevrsnu socijalnu pomoæ ili nagradu za podobnost.
Branitelji, koji sada iniciraju linearno smanjenje mirovina, najbolje znaju da je u njihovoj populaciji najviše onih koji ne zaslužuju tu braniteljsku mirovinu. Upravo su prosjeène braniteljske mirovine 2,6 puta veæe od prosjeènih “obiènih”.
Upravo je meðu braniteljima samo njih 257 u starosnoj mirovini, a ti primaju najmanje - prosjeèno 2270 kuna. Upravo meðu braniteljima ima najviše onih koji primaju više od 8000 kuna - èak 12.116 ili njih gotovo 20 posto, dok je meðu “obiènim” umirovljenicima onih s više od 8000 kuna samo 1294 ili oko 0,1 posto!
Stoga upravo branitelji moraju sami, kad veæ država za to nema politièke snage i hrabrosti, inicirati èišæenje svojih umirovljenièkih redova od “viška”. Kad oni zapoènu, država može nastaviti i proširiti akciju na cijelu umirovljenièku populaciju.
Još jednom - mirovine u prosjeku nisu prevelike, samo ih previše ljudi prima, a premalo ljudi za njih radi. To je u cijeloj prièi o financiranju mirovinskog sustava neodrživo, a ne èinjenica da svaki penziæ u ovoj zemlji prima u prosjeku 2200 kuna. Ta je èinjenica neodrživa za same “penziæe”, a najviše boli one koji su 35 ili 40 godina redovito svaki mjesec uplaæivali iz svojih prihoda, da bi sada tražili najjeftiniji kruh i povræe koje popodne otpišu na tržnicama.
Što je još gore, ti isti penziæi velik su teret vlastitoj zaposlenoj djeci koja zbog financiranja silnih mirovina moraju plaæati velike doprinose, moraju plaæati krizni porez i skuplje proizvode jer je država poveæala PDV da bi nadoknadila manjak u proraèunu.
Ta ista država sasvim bi ugodno riješila svoje financijske probleme da ne mora iz proraèuna toliko izdvajati za sve takozvane socijalne transfere, koje je sama nabildala vodeæi se logikom da novac stvara najvjernije politièke sljedbenike i utišava svaki bunt.
