Panika u Arkadiji - priailno slijetanje

I. Rough landing (by @frederik)
  Božanska tajna je istina, a istina je uvijek drugaèija od onih u renesansnim pastoralama - ili suvremenim idiliènim bajkama koje nam serviraju politièari. Ova „arkadijska“ tema mi je pala na pamet poslije kraha hrvatske državne politike (od razlijevanja „mafijaških udara“ po ulicama), preko financijskog kolapsa u svijetu (za koji su nam tvrdili da æe nas mimoiæi), do paniène uzbune (u kojoj se teret promašaja omjera prebaciti na najmanje krive zato što su najnemoæniji.) „Rough landng“ je avijatièki pojam koji se može prevesti kao „grbavo“ ili „prisilno“ slijetanje (tj. ono kad pilot radi raznih razloga izgubi kontrolu nad avionom pa se prizemlji jedva izbjegavajuæi lom). Što je najgore, izgleda da naš hrvatski avion još nigdje nije sletio, ne zna se kada i gdje æe, i da li uopæe ima pilota u avionu.

Panika je iracionalno ponašanje u krizi, mada uvijek ima i poticajne uzroke, a do njih se najèešæe dolazi posrednim putem. Ovdje æu navesti dvije po meni karakteristiène izjave koje su obilježile javnost, izazvavši èak ponegdje neumjerene reakcije:
- Najprije je Vladimir Faber, novi šef policije, rekao Dugo smo zamatali smrdljiv proizvod u celofan! . Ta u Hrvatskoj (ali i šire) poznata istina nije toliko zgrozila javnost koliko je izazvala znakoviti Premijerov bijes. Naime, ovo je još uvijek Premijerova vlada (koji je još nedavno svim sredstvima branio svoj „proizvod u celofanu“, a i osobno je servirao Fabera - kao svog i našeg „spasitelja“).
- Potom je Ministar zdravstva Darko Milinoviæ (po mom skromnom shvaæanju) dao još goru i znakovitiju izjavu: Ne može 1,5 milijuna ljudi financirati zdravstvo za njih 4,5 milijuna . Mada Premijer na to još nije reagirao, možda hoæe uskoro jer i „vjerni“ Milinoviæ preispituje vjerodostojnost HDZ-ovske vlasti u proteklih 5 godina.

Upravo æu se ovdje pozabaviti ovom drugom izjavom kroz pretežno analitièki pristup, buduæi da iskreni retrospektivni pogled unatrag može biti èarobno zrcalo, koje uvijek govori istinu o vlastitoj „ljepoti“ (pa se krivica ne može više bacati na Tuðmana ni Raèana, ni Srbe, ni Turke).

II. Nemilosrdni govor podataka

Zlosretni Darko Milinoviæ je pred nekoliko mjeseci ukinuo zdravstvene participacije , da bi ih pokušavao vratiti (uz dodatne terete), umatajuæi ih u pretenciozni celofan tzv. „reforme zdravstvenog sustava“. Takvo neodgovorno i neozbiljno ponašanje nije normalno ni s kolektivnog stanovišta Vlade, a niti kao èovjeka graðanina (bio ili ne bio na visokoj dužnosti). Jedino objašnjenje evidentne panike jest da više nema novaca, a mislili su da ima jer ih je „novogorièki knjigovoða“ garantirao u enormnim kolièinama (èak je u onim katastrofiènim vremenima rasta cijena nafte samozadovoljno trljao ruke i to „nenadano blago“ veæ poèeo reprogramirati). Poslije „prisilnog prizemljenja“ postaje jasno ne samo da od tog prenapuhanog izvora novaca nema ništa, nego da je i sam njegov prenapuhani proraèun ustvari proizvodio kontraproduktivne rezultate (dodatno urušavajuæi proizvodne djelatnosti).

Faber ima pravo kad kaže da su nam se u celofanu servirali smrdljivi proizvodi, a Milinoviæ ima pravo kad kaže da milijun i pol ljudi ne može hraniti ostalih èetiri i pol milijuna.

No sve to povlaèi za sobom pitanja odgovornosti onih koji su ovo stanje prouzroèili; što su u zadnjih 5 godina uradili (a nisu trebali uèiniti), ili trebali uraditi (a propustili uèiniti). U moru spinova i varki teško je raspoznati istinu, pa ju je zato najbolje sagledati iz perspektive obveznog mirovinskog fonda (HZMO), ne samo zato što su Darko Milinoviæ i njegovi „kompanjoni“ baš osiromašene umirovljenike opet stavili u prve redove spašavanja države, nego najviše zato što su jedino na njihovim web stranicama dostupni statistièki podaci, iz kojih se kreativnim èitanje svašta može spoznati:

A. Odnos obveznika i korisnika MO od 1991 do 2007

Ako uzmemo da svi zaposlenici (osim sive zone) su istovremeno i obveznici mirovinskog osiguranja , podaci HZMO-a su dragocjen izvor za praæenje kretanja stvarnog broja zaposlenih i broja onih koji na njihovom radu trebaju živjeti (od umirovljenika do abnormalno narasle državne struktura i elite koja si umišlja da može uzimati i kad nema od èega). Treba dobro prouèiti podatke iz tablice 1 (Odnos korisnika i obveznika MO) koji su više nego ilustrativni:

Broj zaposlenih: Iz ovdje prezentiranih podataka se može uoèiti da je od 1991 godine broj zaposlenih bio u stalnom opadanju, da bi se taj neugodni trend tek 2000 godine zaustavio, a potom pretvorio u pozitivan ali nedovoljno znaèajan preokret..
Broj umirovljenika: U istim podacima možemo uoèiti još tamniju dimenziju naše stvarnosti. U istom razdoblju (od 1991-2008) broj umirovljenika je nezaustavljivo rastao, a raste još i danas. Poslije petnaestogodišnje opæe navale na mirovinske fondove stvari su se trebala stabilizirati (tj. da se broj onih koji odlaze na „vjeèna lovišta“ popunjava prirodnim dotokom novih kandidata za „vjeèna lovišta“) - ali nažalost nisu.
Odnos broja zaposlenih i umirovljenika: Ministar zdravstva Darko Milinoviæ ima dakle pravo kad kuka da milijun i pol onih koji rade ne mogu hraniti èetiri i pol milijuna gladnih Hrvata. Ali to nije uvijek bilo tako. Prije 15 godina odnos je bio drastièno drugaèiji: 1991 godine je 2, 56 zaposlenih podržavalo jednog umirovljenika, a danas tek 1, 41 (mada se postavlja ozbiljno pitanje koliko je i to realan odnos, buduæi da najmanje jedna treæina ukupno zaposlenih je na teretu državnog proraèuna, pa samim time njihovi porezi i doprinosi predstavljaju neproduktivno recikliranje veæ jednom naplaæenih poreza i doprinosa).

Grafièki prikaz broja umirovljenika i zaposlenih od 1991-2007:
Na priloženom grafikonu (Graph 1 – Odnos umirovljenika i obveznika MO) slikovno se prezentiraju spomenutt trendovi. Dok se broj zaposlenih (crvena boja) od 1991 do 2000 ubrzano smanjivao, od 2000 su se stvari nekako poèele poboljšavati – ali nedovoljno. Istovremeno, broj umirovljenika (plava boja) nezaustavljivo raste, raste i danas, èak brže nego prije (kao da æe uskoro cijela nacija otiæi u penziju.)

B. Prelijevanje kao „dokaz“ razvoja.

Kada je Sabor nedavno raspravljao o povjerenju Premijeru, on se u jednom trenutku pohvalio podatkom, kako je u vrijeme njegovog mandata otvoreno više od 140.000 novih radnih mjesta. Podaci koji proizlaze iz statistika HZMO-a se otprilike slažu s njegovim (male razlike mogu nastajati i radi mjerenog vremena ili statistièkog „nabijanja“). U tablici 2 (Porast obveznika i korisnika u vremenu 2004-2007 godine) doista se vidi da je u vrijeme posljednje HDZ-ovske Vlade ostvareno nominalno poveæanje od 135.468 zaposlenih, ali treba obratiti pažnju da je istovremeno „postignut“ znakoviti porast umirovljenika od 66.991 - pa se nameæe logièno pitanje nije li taj porast zaposlenosti postignut upravo na raèun mirovinskih fondova.

Po svemu sudeæi nezaustavljivi rast umirovljenièke populacije upuæuje na stalno prisutno prelijevanje iz zaposlenièke u umirovljenièku kategoriju. Taj trend je do sada bio potican (od državne politike) na razne naèine, pa tako najvjerojatnije Hrvatska danas ima dva neslavna euro-rekorda: osim najgoreg omjera zaposlenih i umirovljenih, izgleda da ima i prosjeèno daleko najmlaðu umirovljenièku populaciju.

Da doista nešto nije u redu s politikom (zapošljavanja i umirovljivanja) pokazuju podaci iz Tabele 3 (Godišnji prirasti korisnika u vremenu od 1991-2007). Prirasti broja umirovljenika po godinama živo nam unatrag oslikavaju jalovost i sve promašaje državne politike. Kad se posebno obraèunaju prirasti Raèanovih (2000-2003) i Sanaderovih (2004-2007) godina, ovu Vladu optereæuje èak znakovito ubrzani trend umirovljivanja. Time se razotkriva da su prièe o razvojnom zamahu Sanaderove vlade obièni „spin“ izveden „prelijevanjem iz šupljeg u prazno“ - pitanaje na koje ne treba oèekivati da æe nam itko objasniti, ali mi se èini da je potrebno ovdje to istaknuti.

C. Kretanje zaposlenih po djelatnostima

Na stranicama HZMO nalaze se redoviti statistièki izvještaji, iz kojih su uzeti ovdje prikazani usporedni podaci iz Tablice 4 (Kretanje zaposlenosti po djelatnostima od 2003-2008 g.) o efektima Sanaderove vlasti (od prosinca 2003 do listopada 2008 godine). Prije svega treba naglasiti da je grupiranje djelatnosti uèinjeno prema HZMO potrebama, i da je pomalo nespretno za nas, ali i tako kako je prezentirano, posve dovoljno za analize i izvoðenje zakljuèaka na razini velikih brojeva, naroèito za ukazivanje na neuralgiène toèke koje æe nam uskoro zagorèati život (u vremenima svjetske krize) èineæi ga još složenijim. Pogledajmo spomenutu Tablicu :

Onim sklonijim brojkama ova æe tablica po mnogoèemu biti interesantna (a za dodatne informacije mogu konsultirati statistièke izvještaje dostupne na web stranicama HZMO-a .

Onima sklonijima slikovnim prilazima nudim Graph 2 (Kretanje zaposlenosti po djelatnostima 2003-2008).

Iz gornje Tablice 4, a naroèito ovog grafièkog prikaza (Graph 2) uoèavaju se razmjeri prave katastrofe u koju nas je uvela Vlada svojom neosmišljenom, neodgovornom i bahatom gospodarskom politikom, i to baš u vrijeme svjetske financijske krize, iz koje æemo zasigurno iziæi daleko teže od drugih, na što nas je stalno upozoravao „zloguki“ Rohatinski, a “blagotvorno" tješili nacionalni „lumeni“ (Šuker i Polanèec).

- Pogledajmo najprije pojedinaèno djelatnosti koje su brojem zaposlenih u padu. Poljoprivreda je po broju zaposlenih u žestokom padu, Kuæanstva takoðer, a to što je Uprava u padu je dobro ali vjerojatno rezultat ubrzanog bubrenja brojki na strani umirovljenika.
- Zatim pogledajmo pojedinaèno djelatnosti koje su brojem zaposlenih u rastu. Osim skromnog rasta preraðivaèke industrije (koja je jedina proizvodna djelatnost) po broju zaposlenih su rasle uglavnom neproizvodne djelatnosti (Zdravstvo i Obrazovanje), a najviše su rasli Trgovina, Financijsko posredovanje, Turizam, Usluge, Graðevinarstvo, Najmovi, Nekretnine itd.
- Kad se sudbina tih do sada najpropulzivnijih djelatnosti sagleda u svjetlu unutarnje i vanjske krize, ove djelatnosti nemaju nikakve šanse ni da održe postojeæu zaposlenost, a kamoli ostvare razvoj – a to znaèi otvaranje opæe katastrofe na socijalnom planu.

Eto otkuda odjednom panika meðu našim donedavno "presretnim" arkadijskim pastirima koji su Hrvatsku samozadovoljno smatrali Arkadijom, zemljom snova i sretnih odnosa, iz koje se može samo uzimati koliko se kome od njih svidi.

III. Oèekivani zakljuèak?!

Iz svega ovdje iznesenog takvu sudbinu su nam pripremili naši „sveznajuæi mudraci“ koji su nam do juèer bahato tumaèili svoju bezgrešnost. U Hrvatskoj danas može najsretniji biti jedino Milanoviæ, zato što nije uspio zagrabiti vlast, jer bi sve ovo danas bio njegov problem, buduæi da je sve ovo što nas danas tišti rezultat bahatosti, dugotrajnog nemara i kontraproduktivnog rada). Dakako - to nije dovoljno da nas utješi, a što nam je èiniti – pojma nemam, tek èisto sumnjam da to u ovoj poharanoj i zanemarenoj državi itko zna. Najlakše je otjerati radnike ili dodatno opteretiti umirovljenike – no takvo nešto nema buduænosti!

Hrvatska bez svojih graðana ne može postojati, kao ni „elita" ako nema „raje“ koja æe hraniti njihove neumjerene prohtjeve. Recesija u Hrvatskoj je neumitna i bliska realnost, a rezultat „prinudnog slijetanja“ krajnje nepredvidiv (ovi na donjem filmiæu su imali sreæe).