Politička matematika: Kad je 70 JEDNAKO 0
U zemlji gdje čak i prometni znakovi ponekad djeluju zbunjujuće, nije iznenađujuće što se politička logika kod mnogih ravna po sličnim principima. U svakoj anketi, ali doslovno, svakoj i već dugo oko 70% građana poručuje jasno i glasno: "Ne podržavamo rad Vlade!" Osjeća se ogorčenost, razočaranje, kolektivno nezadovoljstvo koje pršti s naslovnica, kavanskih stolova i brojnih komentara na društvenim mrežama i portalima. I onda... dođu izbori. Prilika da se stvari mijenjaju. Demokracija u punom sjaju! I što se dogodi?
Na izbore izađe 30% birača. Dakle, ista ona masa koja se zgražala nad svakom odlukom vladajućih, sada se odlučuje za tišinu, ležerno pijenje kave na dan izbora i eventualno lajkanje pokoje objave na društvenim mrežama. Je li to možda neki novi aktivizam u 21. stoljeću? Što je još zanimljivije, tih 70% nezadovoljnih gotovo je identično onih 70% koji ne izađu na izbore. To više nije slučajnost. Radi li se možda o društvenom autoimunom poremećaju građana koji glasaju protiv sebe, a očekuju da im pomogne netko drugi?
Vjerojatno se mnogi pitaju zašto toliki raskorak? Je li možda zato jer je tako jednostavnije. Jer kad ne izađeš na izbore, uvijek imaš alibi: "Ma svi su isti." To je kao kad odbiješ otići liječniku jer „ionako svi lažu“, i onda se čudom čudiš što ti nije bolje. Izgleda da je cinizam kao obrambeni mehanizam u Hrvatskoj postao nacionalni sport. A što se više ponavlja, to više djeluje kao istina. Pogotovo kad si u društvu koje se slaže da je sve propalo, samo što se nitko ne bi osobno „štel mešati“ u popravljanje.
A što je s umirovljenicima? Ah ti naši penzići, posebno oni s mirovinama koje više podsjećaju na iznos računa za mobitel nego na neki pristojan prihod dovoljan za život. Njih je 1,2 milijuna. Zamislite, čak trećina biračkog tijela. Ogromna, tiha, ali i amorfna većina. A upravo oni imaju najviše razloga da budu politički aktivni, jer svakim danom sve dublje tonu ispod linije siromaštva. A što oni rade, koga biraju?
Pa uglavnom one iste koji su ih i doveli do bore za golo preživljavanje, ili jednostavno ne biraju nikoga. A umirovljeničke stranke? Što je sa njim? Postoje, i da, ima ih tek nekoliko prepoznatih na nacionalnoj razini. Čak imaju i programe, i rješenja, i ljude, i slogane, ali nemaju čudotvornu sposobnost da birače prebace iz dnevne sobe do glasačke kutije.
BUZ već godinama upozorava na loš položaj umirovljenika, nudi rješenja, predlaže zakone... ali tko to uopće čita, sluša ili gleda? Kad dođe izborna nedjelja, mnogi stariji ostanu doma, jer "šta će to promijenit’", jer "meni je svejedno", jer su „svi siti“, ili jer su ih uvjerili da "će ovi barem dati božićnicu".
Što se pobogu uopće događa sa građanima? Je li enormna apstinencija građana postala neki oblik duhovnog samoočuvanja, ili je možda riječ o autodestrukciji. Izgleda da je glasanje za mnoge kao odlazak zubaru, znaš da moraš, znaš da boli kratko, ali uporno odgađaš sve dok ne postane nepodnošljivo. Možda je upravo zato 70% nezadovoljnih jednako 70% onih koji ne izađu na izbore.
Matematika - logika? Ne!! To je hrvatska politička metafizika.
