Prenosimo iz Jutarnjeg lista

Režite mirovine, ali ne onima koje ste veæ toliko oštetili
Branka Stipiæ

Moj je tata cijeli život radio i otišao u mirovinu s punih 40 godina radnog staža. I to pravih 40 godina, nikakav beneficirani staž nije u tome, pa da mu se jedna godina raèuna kao 15 mjeseci ili slièno.

Otišao je kao invalid, istrošen od posla, u onim godinama i s takvom tjelesnom kondicijom koja mu više nije dopuštala da se bavi bilo kakvim dodatnim poslom i eventualno nešto zaradi. Jedva je doèekao mirovinu jer mu je zadnjih godina bilo jako teško iæi svako jutro na posao. Bio je umoran, boljela ga je kièma, a popodne se morao odmarati i nije više mogao raditi oko kuæe kao prije.

Nakon tih 40 godina rada prima za državu dovoljno veliku mirovinu da mu na nju uzme krizni porez, a za njega dovoljno malu da si ne može priuštiti ljetovanje ili platiti boravak u toplicama.

On je meðu 147.693 umirovljenika koji, prema statistici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, primaju izmeðu tri i èetiri tisuæe kuna mirovine.

Da je sustav bio pošteniji

Izmeðu tri i èetiri tisuæe kuna mirovine dovoljno je da vam država uzme i krizni porez, a ipak premalo da si platite toplice ili ljetovanje

Od gotovo milijun i dvjesto tisuæa hrvatskih umirovljenika on je meðu 125.648 onih koji imaju 40 i više godina radnog staža.

Svaku lipu svoje mirovine pošteno je zaradio kod krajnje poštenih poslodavaca, koji nisu muljali s prijavljenom plaæom i isplaæivanjem na ruke, nego su na sve što su mu isplaæivali pošteno, svih 40 godina ili gotovo 500 mjeseci, plaæali sve poreze i doprinose. Iz njegove su se plaæe 40 godina financirali vrtiæi, škole, zdravstvo, vojska, policija, tadašnji umirovljenici i sve ostalo što je država plaæala.

Da je radio i živio u nekom poštenijem sustavu, danas bi moj tata imao jako lijepu mirovinu, jer bi se ono što je cijeli život izdvajao iz svoje plaæe kapitaliziralo u raznim fondovima, a nakon 40 godina kapitalizacije ispadne pristojna svota. Sigurno bi bila znatno veæa od ove koju prima danas iz tzv. sustava solidarnosti, u kojemu ljudi poput njega moraju biti solidarni s ljudima koji se u životu nisu naradili, a država im jamèi sva moguæa prava i sigurnu egzistenciju.

60.000 mladih penzionera

Ovom zemljom šeæe oko 60.000 umirovljenika koji su mlaði ne samo od moga tate nego i od mene, a ja do svoje mirovine moram guliti još 20 godina. Oni sigurno nemaju puno radnog staža.

Ono što moj tata i stotine tisuæe drugih dobivaju svaki mjesec nije dar od države nego vraæanje duga koje mu je bilo obeæavano

Prosjeèni radni staž kod tzv. obiènih umirovljenika je nepunih 30 godina, kod vojnih i policijskih umirovljenika nepunih 29 godina (ali su kalendarski radili kraæe, to je s beneficiranim stažom), kod branitelja je prosjek nepunih 18 godina, a kod HVO-a osam i pol godina. Za sve njih ove godine treba osigurati 34 milijarde kuna za isplatu mirovina. Svi ti ljudi, neki opravdano, ali mnogi neopravdano, mirovinskom su sustavu solidarnosti dali znatno manje nego moj tata. Mnogi nisu dali ništa, samo su bili “snalažljivi”, a sada svi oni primaju iz tog istog sustava solidarnosti.

Najnoviji krizni porez pogodio je mog tatu jednako kao i te snalažljive. Dok se uvodio, bilo je prijedloga da se od toga poreza izuzmu oni koji su išli u mirovinu s punim stažom. Proraèun ne bi puno izgubio jer je takvih, ako raèunamo sve iznad 35 godina staža kolika je bila granica za žene, oko 380.000, a samo malobrojni meðu njima primaju više od 3000 kuna, što se oporezuje.

Socijalna prava nisu izbor

Sada se strahuje da ni ti novi porezi proraèunu neæe biti dovoljni. Poèinje se promovirati ideja o rezanju svih socijalnih prava, pa tako i mirovina. Svih mirovina, bez obzira na to kako su steèene.

Inicijator ideje je Udruga dragovoljaca iz Domovinskog rata koja bi njezin legitimitet potražila na referendumu, pa neka graðani odluèe jesu li se spremni odreæi dijela socijalnih prava “kako se ne bi urušili sustavi mirovinskog osiguranja i socijale”.

Ali, socijalna prava nisu pitanje izbora pa da ljudi odluèuju koje im se pravo više sviða. Treba li rezati i ta socijalna prava, režite ih onima koji se, u svojoj snalažljivošæu steèenoj mirovini, rugaju onima koji su svoju zaradili, režite onima èije su godine starosti uvreda za sve prave umirovljenike, ako ih veæ ne možete oduzeti.

Uostalom, ono što moj tata dobiva svaki mjesec nije socijalno pravo, to je dug države prema njemu jer mu je cijeli život od njegove zarade oduzimala, uz garanciju da æe mu to vratiti kad više ne bude mogao raditi. Njegovo pravo na mirovinu je, zapravo, pravo na ušteðevinu koju je stvorio u 40 godina rada.

KOMENTAR:
Zadnja reèenica u tekstu Jutarnjeg lista koja glasi: "Njegovo pravo na mirovinu je, zapravo, pravo na ušteðevinu koju je stvorio u 40 godina rada."  najslikovitije i rekli bi smo najpreciznije oslikava jedan od osnovnih postulata i ciljeva SU-a u narednom periodu.
Dakle on jednostravno glasi da onaj koji je izdvajao u Mirovinski fond tijekom svog punog radnog staža mora, ali i vrlo jednostavno može, imati mirovinu u visini od cca. 75% prosjeène plaæe u RH.

Predsjednik SU
Lazar Grujiæ dipl. oecc.