Rješenje grèke krize mijenja odnose unutar EU

Imajuæi u vidu broj zemalja EU koje su suoèene s problemima deficita i dugova i buduæi da se njihova kontrola i rješavanje neæe odvijati na nivou drugih institucija EU nego u EFSF-u,  postaje jasan utjecaj Njemaèke na buduæi razvoj Europe.

Politièka dimenzija ovog modela je najznaèajnija, a na prvi pogled najmanje vidljiva. Ona se sastoji od nekoliko aspekata. Prvo, vodilo se raèuna o reakciji vlastitih biraèa, odnosno poreznih obveznika u vlastitoj zemlji. Trebalo je izbjeæi osjeæaj da æe oni plaæati grèke, a zatim i dugove drugih problematiènih èlanica EU (zemalja GIIPS-a: Grèka, Italija, Irska, Portugal i Španjolska, odnosno u kratkom roku zemalja GIP-a: Grèka, Italija i Portugal). Takav osjeæaj doveo bi do gubitka izbora politièara koji bi takav model predložili.

Raèunovodstveno rješenje nalazi se u preknjižavanju financijskih obveza Grèke koje dospijevaju ovih dana na nove datume dospijeæa za 15, 30 ili možda 40 godina. Na taj naèin izbjegnut je bankrot koji bi doveo do kolapsa cijele Europske monetarne unije i ugrozio temelje europskog udruživanja.

Time bi se i sam politièki projekt jedinstvene Europe  doveo u pitanje kod najrazvijenijih zemalja koje èine njegovu ekonomsku i politièku osnovu. Primjerice, 2013. godine održat æe se parlamentarni izbori u Njemaèkoj, koja bi morala podnijeti najveæi teret grèkog duga. Teško bi bilo objasniti njemaèkim biraèima, koji su inaèe iznad prosjeka skeptièni prema EMU, zašto oni moraju plaæati grèke i dugove drugih zemalja koje više troše nego što zaraðuju.

Raèunovodstveno rješenje nalazi se u preknjižavanju financijskih obveza Grèke koje dospijevaju ovih dana na nove datume dospijeæa za 15, 30 ili možda 40 godina. Na taj naèin izbjegnut je bankrot koji bi povukao za sobom Italiju, Portugal, Irsku, Španjolsku, a time doveo do kolapsa cijele Europske monetarne unije i ugrozio temelje europskog udruživanja. Problemi u bilo kojoj èlanici monetarne unije (korisnice eura kao zajednièke valute), putem „spojenih posuda“ prenose se na sve èlanice.

Naèin na koji je za sada riješena grèka dužnièka kriza više lièi na otpis dugova Grèkoj nego na neki od modela financijskog restrukturiranja tih dugova. Gledajuæi realno, drugog rješenja nije niti bilo.

Ako jedna èlanica ne može plaæati svoje raèune, odnosno otplaæivati dugove (što je sluèaj s Grèkom), postaje upitna vrijednost i stabilnost i rizik poslovanja s eurom postaje veæi. Premija rizika poveæava kamate za sve vrijednosnice izražene u eurima, zbog èega zemljama koje su visoko zadužene, ili imaju visoke tekuæe deficite (kao što su Italija, Portugal, Irska, Španjolska), poveæava teret otplate dugova i vodi ih na put prema grèkoj situaciji.

Grèka je jednostavno bankrotirala i ne postoje takve reforme i politike uz koje bi ona u sljedeæih 15 ili 30 godina vratila ili barem servisirala svoje dugove.

Naèin na koji je za sada riješena grèka dužnièka kriza više lièi na otpis dugova Grèkoj nego na neki od modela financijskog restrukturiranja tih dugova. Gledajuæi realno, drugog rješenja nije niti bilo. Prevladao je politièki cilj oèuvanja europske monetarne unije i same EU. Velièina grèkog javnog duga (328 milijardi eura) èini oko 3,5 posto bruto domaæeg proizvoda 17 èlanica Europske monetarne unije (9.204 milijardi eura 2010. godine), odnosno 2,6 posto BDP.a 27 èlanica Europske unije (12.280 milijardi eura). To nisu iznosi koji bi financijski mogli dovesti u opasnost Europsku uniju. Èak njihov otpis ne bi bio veliki financijski udarac za vjerovnike.

Meðutim, osjetljivo politièko pitanje u monetarnoj uniji je da zemlje s deficitom žive na raèun onih koji ostvaruju suficit, koje su efikasnije ili samo više rade i zaraðuju, a troše manje nego što zaraðuju. Na raèun njihove štednje žive drugi koji manje rade, a više troše. Takav odnos stvorio bi jaki pokret protiv EU i èitav napor jedinstvene, sigurne i stabilne Europe doveo bi u pitanje. Zbog toga su u EMU ogranièeni deficiti na 3 posto, a javni dug na 60 posto. Svako prekoraèenje tih kriterija mora pratiti program povratka u dogovorene okvire. Zemlje s dužnièkim problemima nisu poštivale ta pravila.

Jednostavna raèunica pokazuje da bi Grèka za samo plaæanje kamata trebala u 2011. godini imati stopu rasta  BDP-a od 5,7 posto i nulti deficit u proraèunu. Meðutim, procjena je da æe Grèka ove godine imati negativnu stopu rasta (-2,9 posto), i proraèunski deficit od 8,9 posto BDP-a.

Financijsko restrukturiranje grèkog duga nije moguæe bez velikih promjena  strukture grèkog gospodarstva i promjene društvenog ponašanja. Europska unija za sada nema takvu moæ niti instrumente kojima bi to provela. Grèka je jednostavno bankrotirala i ne postoje takve reforme i politike uz koje bi ona u sljedeæih 15 ili 30 godina vratila ili barem servisirala svoje dugove. Financijski model rješavanja trebao bi se temeljiti na financijskoj analizi njegove izvedivosti. Glavni elementi tog modela su: sadašnji ukupni dug, tekuæi deficit, kamate na dug, bruto domaæi proizvod i stopa njegovog rasta. Pojednostavljeno, današnji ukupni dug je zbroj svi neplaæenih deficita države i kamata iz prošlih godina.

Glavna bit modela prihvaæenog 22. srpnja na europskom vrhu je u stvari u preuzimanje grèkih dugova i u buduænosti dugova drugih visoko zaduženih „perifernih zemalja EU“ od strane europskih financijskih institucija.

Grèki bruto domaæi proizvod (BDP) u 2010 godini bio je oko 230 milijardi eura, a ukupni javni dug 328 milijardi eura ili 142 posto BDP-a (do kraja 2011. bit æe preko 345 milijardi eura). Jednostavna raèunica pokazuje da bi Grèka za samo plaæanje kamata (uz pretpostavku da je kamata 4 posto) trebala u 2011. godini imati stopu rasta  BDP-a od 5,7 posto i nulti deficit u proraèunu. Meðutim, procjena je da æe Grèka ove godine imati negativnu stopu rasta (-2,9 posto), i proraèunski deficit od 8,9 posto BDP-a. Prognoze za 2012. nisu puno pozitivnije. Model rješavanja grèkog problema koji je neki dan usvojen na Europskom vrhu predviða smanjenje javnog duga kroz prodaju državne imovine, dovoðenje u red javnih financija da se iz situacije deficita u roku od pet godina poène ostvarivati suficit i stopa gospodarskog rasta koja bi uz ove uvjete osigurala „održivost“ javnog duga, odnosno, smanjenje njegovog udjela u BDP-u na 60 posto (Maastricht Treaty).

Stvaranje suficita u proraèunu u postojeæoj situaciji znaèi kresanje javne potrošnje kroz smanjenje plaæa i broja zaposlenih u javnom sektoru,  socijalnih transfera, subvencija, javnih nabavki itd. Ovakve oštre proraèunske mjere, osim socijalnog i politièkog problema, proizvest æe kontraefekte u ekonomskom dijelu istog modela kojim se rješava kriza. One æe utjecati na pad potražnje, a time i daljnje smanjenje bruto domaæeg proizvoda èiji je rast osnova za smanjivanje javnog duga.

Naèin rješavanja grèke i buduæih dužnièkih kriza meðu EMU zemljama može imati dalekosežne, možda i tektonske (geo)politièke promjene na europskoj i svjetskoj sceni.

Glavna bit modela prihvaæenog 22. srpnja na europskom vrhu je u stvari u preuzimanje grèkih dugova i u buduænosti dugova drugih visoko zaduženih „perifernih zemalja EU“ od strane europskih financijskih institucija, prije svega financijskih stabilizacijskih fondova (EFSF – European Financial Stability Facility i  EFSM – European Financial Stabilisation Mechanism, i sl).

Dospijeæe takvih kredita produljeno je sa 7,5 godina sve do 40 godina. Kamate se odreðuju što je moguæe niže, tako da je trenutna kamata oko 3,5 posto, puno niža nego što bi je mogle ostvariti EU zemlje s dužnièkim problemima, ali i neke bez tih  problema, na svjetskom financijskom tržištu.

Ovakav potez ima puno „za“ i puno „protiv“. Osnovni razlozi „za“ je rast povjerenja u EMU i euro kao valutu, stabilnost monetarne unije, moguænost jeftinijeg financiranja javnih dugova zemalja s deficitom, isl. Razlozi „protiv“ su: dodatni troškovi za èlanice Unije, financijska pomoæ iz  fondova EU nije supstitucija za ekonomske i društvene reforme, potièe se „moralni hazard“, jer zemlje koje ne paze na svoje dugove oèekuju da æe ih na kraju uvijek pokriti Unija, i sl.

Kontrolu nad javnim financijama, a time i nad ekonomskim razvojem veæine „perifernih“ zemalja EU kroz EFSF indirektno bi imala Njemaèka. Zbog toga se uskoro mogu oèekivati reakcije europskih zemalja, a prije svega Francuske i Engleske.

Naèin rješavanja grèke i buduæih dužnièkih kriza meðu EMU zemljama može imati dalekosežne, možda i tektonske (geo)politièke promjene na europskoj i svjetskoj sceni. Svi buduæi financijski problemi rješavat æe se kroz mehanizam EFSF - European Financial Stability Facility - koji uživa punu garancijsku potporu svih vlada europskih, ekonomskih snažnih zemalja, a prije svega Njemaèke. Naèin djelovanja EFSF je na sastanku vrha EMU-a o rješenju grèke krize promijenjen. EFSF može poveæavati velièinu svoga „fonda“ koliko je potrebno (sada je oko 440 milijardi eura) i financirati  èlanice EMU-a s dužnièkim problemima uz uvjet prihvaæanja „oštrih“ programa restrukturiranja od strane EFSF-a.

Novonastale situacije zasigurno æe potaknuti Njemaèku na jaèa razmišljanje o njenoj ulozi na svjetskoj sceni, a u Engleskoj na rasprave o njenoj ulozi u Europi.  

Dospijeæe takvih kredita produljeno je sa 7,5 godina sve do 40 godina. Kamate se odreðuju što je moguæe niže, tako da je trenutna kamata oko 3,5 posto, puno niža nego što bi je mogle ostvariti EU zemlje s dužnièkim problemima, ali i neke bez tih  problema, na svjetskom financijskom tržištu. Svi dosadašnji EFSF aranžmani mogu se zamijeniti novim prema novim uvjetima i pravilima. EFSF može kupovati obveznice država èlanica EMU, za koje nitko drugi ne pokazuje interes i može djelovati preventivno spreèavajuæi nastanak dužnièke krize. Privatnim investitorima koji se ukljuèe u financiranje dugova ovih zemalja daje jamstvo za otplatu. Zbog toga æe na kapitalnom tržištu biti sve manje „grèkih“, „portugalskih“, a sve više novih „euro“ obveznica.

Glavni „dionièar“ EFSF-a je Njemaèka, koja daje i direktora. Odobrenje aranžmana ovisi o suglasnosti fonda u kojem najveæi utjecaj ima Njemaèka, slièno kako što i na odluke MMF-a presudan utjecaj ima Amerika. Fond može donositi odluke bez traženja suglasnosti drugih institucija EU. Imajuæi u vidu broj zemalja EU koje su suoèene s problemima deficita i dugova i buduæi da se njihova kontrola i rješavanje neæe odvijati na nivou drugih institucija EU nego u EFSF-u,  postaje jasan utjecaj Njemaèke na buduæi razvoj Europe. Kontrolu nad javnim financijama, a time i nad ekonomskim razvojem veæine „perifernih“ zemalja EU kroz EFSF indirektno bi imala Njemaèka.

Èini se da se pred Europom otvara nova stranica drugaèijih odnosa i utjecaja, gdje politièka struktura koja je utemeljena na odnosima na kraju drugog svjetskog rata, treba biti zamijenjena u skladu s novim odnosima snaga.

Zbog toga se uskoro, kad se shvate svi aspekti ovakvog naèina rješenja financijskih i ekonomskih problema EU, mogu oèekivati reakcije europskih zemalja, a prije svega Francuske i Engleske. Francuzi, iako sretni što su težinu rješavanja europskih financijskih problema preuzeli na sebe Nijemci, mogu pomisliti da time gube kontrolu i politièki utjecaj koji su dosada imali u Europi. Engleska se prikljuèila EU kad je shvatila da izvan nje gubi politièki utjecaj u Europi, a svoj utjecaj u EU iskazivala je s vremena na vrijeme „vetom“ na neke odluke. Uspostavljanjem Njemaèke financijske kontrole kroz EFSF izvan struktura EU, utjecaj engleskog veta u velikoj mjeri postaje beskoristan…

Novonastale situacije zasigurno æe potaknuti Njemaèku na jaèa razmišljanje o njenoj ulozi na svjetskoj sceni, a u Engleskoj na rasprave o njenoj ulozi u Europi.  

Sve u svemu, èini se da se pred Europom otvara nova stranica drugaèijih odnosa i utjecaja, gdje politièka struktura koja je utemeljena na odnosima na kraju drugog svjetskog rata, treba biti zamijenjena u skladu s novim odnosima snaga.

Marx bi rekao, proizvodne snage i proizvodni odnosi su u sukobu, odnosno prevedeno na današnji jezik, ekonomska snaga pojedine zemlje ne odgovaraju njihovoj politièkoj moæi na europskoj i svjetskoj sceni. Nadamo se da æe njihovo usklaðivanje proæi bez veæih potresa.

Slijedeæa provjera promijenjenih politièkih odnosa i moæi u EU (ali ne samo u EU) biti æe kroz proces usvajanja EU proraèuna za novo razdoblje koje poèinje 2014. godine.