Ruše li umirovljenici bojkot trgovina?
Na društvenim mrežama pojavili su se brojni komentari u kojima se kritizira umirovljenike koji su, unatoč pozivu na bojkot, „pohrlili“ u trgovine kako bi iskoristili velike popuste i akcije. No, je li ovakva kritika opravdana? Je li doista pravedno zamjerati najugroženijoj skupini građana što koristi priliku da si osigura osnovne potrepštine po povoljnijim cijenama?
Umirovljenici, koji često jedva spajaju kraj s krajem, moraju svaki euro okrenuti nekoliko puta prije nego ga potroše. Mnogima od njih mirovina nije dovoljna ni za osnovne životne potrebe, pa su prisiljeni racionalno planirati svaku kupnju. Ako im se pruža prilika da kupnjom na nekoj akciji uštede 20 do čak i 50 posto, nije li razumljivo da će tu priliku iskoristiti? Očekivati od njih da izbjegnu trgovine upravo u trenutku kada su cijene niže, samo zbog bojkota, zapravo je suprotno njihovim interesima.
Osim toga, bojkot trgovina u svom temelju ima cilj potaknuti trgovce na smanjenje cijena. Ako su one smanjene, makar privremeno, nije li to upravo ono čeme se teži? Logika nalaže da nema smisla nastaviti bojkotirati trgovine koje su se odazvale na pritisak i snizile cijene. Naprotiv, odaziv potrošača na sniženja može biti poticaj trgovcima da akcije uvedu češće i u većem obujmu.
Sustavni bojkot također nosi i ekonomske posljedice za cijeli opskrbni lanac. Ako trgovci ne budu prihvaćali nove, veće cijene dobavljača, troškovi će se prelijevati niz opskrbni lanac, što u krajnjem slučaju može dovesti i do urušavanja ionako nedostatne proizvodnje. To bi mogčo imati dugoročne negativne posljedice, posebice za domaće proizvođače i poljoprivrednike koji se ionako bore s niskom produktivnošću, kao i sa visokim troškovima poslovanja koje zagovarači „tvrdog“ bojkota trgovina očito nisu uzeli u obzir.
Još jedno pitanje koje se nameće jest tko odlučuje o tome koje trgovine ili trgovačke lance treba bojkotirati? Je li taj odabir objektivan ili je moguće da iza njega stoje interesi konkurencije? Bez jasnog odgovora na to pitanje, bojkot veoma brzo i lako može postati alat u službi određenih interesnih skupina, a ne u korist potrošača.
Također, logika nameće zaključak kako jednodnevni bojkot trgovina ne može trajno smanjiti cijene jer će većina potrošača kupnju jednostavno obaviti dan prije ili poslije. Slično tome, selektivni bojkot pojedinih trgovačkih lanaca na nekoliko dana i li tjedan može samo dovesti do toga da se promet preusmjeri na konkurenciju, dok ukupna potrošnja zapravo i dalje ostaje nepromijenjena. Ključno pitanje jest što se bojkotom zapravo želi postići. Je li cilj smanjenje cijena ili smanjenje ukupne potrošnje? Ako je cilj smanjenje cijena, tada je važno prepoznati trenutke kada su one doista snižene i iskoristiti ih, umjesto da se inzistira na bojkotu pod svaku cijenu.
No, pravo rješenje ne leži u bojkotu, već u nužnim strukturnim reformama koje Vlada mora žurno provesti. Povećanje produktivnosti te eliminacija preskupog državnog aparata nužni su kako bi se stvorili održivi uvjeti za niže cijene i veći životni standard. Bez tih reformi, svi napori, uključujući i bojkot, ostaju samo kratkoročne distrakcije koje ne rješavaju glavni problem. Štoviše, ozbiljno se može sumnjati da iza samog bojkota stoji i sama Vlada, koristeći ga kao sredstvo skretanja pažnje s vlastite neefikasnosti i izostanka konkretnih mjera. Sumnju na prethodno navedeno upućuje i ponašanje same Vlade koja i sama podržava bojkot trgovačkih lanaca, a Uprava prihoda se, što je nezamislivo bez „miga“ Plenkovića, stavila u službu aktivista jedne FB grupe.
Mislim da se možemo složiti kako umirovljenici nisu ti koji ruše bojkot trgovina, barem ne iz hira ili neodgovornosti, već iz one egzistencijalne životne nužde. Njihova životna i svakodnevna realnost zahtijeva racionalne odluke. Ako im se pruža prilika da nešto, makar i relativno sitno, uštede, nitko ih ne bi trebao osuđivati što tu priliku koriste. Pravi cilj borbe za niže cijene trebao bi biti stvaranje dugoročnih mehanizama koji će trajno poboljšati financijsku situaciju svih potrošača, a ne površno osuđivanje onih koji si luksuz bojkota jednostavno ne mogu priuštiti. U rukama Plenkovića i Vlade su cijelo vrijeme „škare i sukno“, no ono čega kod Vlade nema je politička volja.
Možda je dobiju nakon naših poruka 01. ožujka sa Trga BJJ u Zagrebu, a možda shvate i da je vrijeme da odu. Izbor nije velik pa samim time neće biti ni težak.