Sindikalna borba ili cirkus u režiji interesnih skupina?
Kada nakon više od pet sati pregovora između Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i čelnika triju obrazovnih sindikata, Školskog sindikata Preporod, Sindikata znanosti i visokog obrazovanja te Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, rezultat bude formiranje „radne skupine“ koja će tek analizirati stanje i razmatrati moguće mjere za poboljšanje materijalnog položaja zaposlenika u obrazovanju, tada postaje bolno jasno kako se sindikalna scena u Hrvatskoj već odavno pretvorila u karikaturu same sebe.
Sindikalni čelnici mjesecima prijete štrajkovima najavljujući radikalne poteze, a onda, kad se konačno izbore za sjedanje za stol, rezultati tog višesatnog „pregovaranja“ svode se na...ništa. Od pet jasno definiranih zahtjeva:
· jednogodišnje odgode reforme strukovnih škola,
· odustajanja od ocjenjivanja zaposlenika,
· povećanja osnovice za 10%,
· linearnog rasta koeficijenata,
· i privremenog „prosvjetarskog dodatka“,
nije postignut apsolutno nikakav napredak. Umjesto konkretnih rezultata, nakon pet sati „napornih“ pregovaranja postignut je Sporazum bez nekog konkretnog sadržaja, izbjegavanje odgovornosti i prebacivanje odluke na članstvo koje se treba „izjasniti“ o nečemu što zapravo i ne postoji.
Postavlja se opravdano pitanje, jesu li sindikalni zahtjevi uopće bili ozbiljni? Je li cijela predstava unaprijed režirana s ciljem da se ostavi dojam borbe, dok se iza kulisa trguje kao na placu s figama u džepu i kalkulantskim popuštanjem. Jer ako su se čelnici sindikata spremno povukli već nakon prvog kruga razgovora, tada njihova retorika o „nepopustljivosti“ zvuči kao prazna prijetnja, a pregovarački nastup podsjeća više na cjenkanje sa kumicama na placu nego na vođenje ozbiljne socijalne politike.
Nije u ovom slučaju riječ samo o slaboj taktici. Riječ je o ozbiljnom gubitku povjerenja. Sindikalni predstavnici, redom visokoobrazovani pojedinci, pokazali su da nisu u stanju ni formulirati ni braniti dosljedan, argumentiran stav, a kamoli ga iznijeti do kraja. Umjesto odlučnosti, dobivamo neodlučnost i kukavičluk. Umjesto odgovornosti, bijeg u neka kolektivna izjašnjavanja. Umjesto rezultata truli kompromis i papir koji ne obvezuje nikoga.
I zato je legitimno pitati čemu i kome uopće ovakvi sindikati služe? Sigurno ne zaposlenicima koje navodno predstavljaju. Njima su potrebni sindikati koji će se stvarno boriti, a ne samo figurativno mahati štrajkom kao praznim oružjem, već ga bez odgode odlučno provesti sve do ispunjenja zahtjeva. Zaposlenicima trebaju sindikati kojima je svrha borba za bolje uvjete rada, a ne samopromocija i očuvanje pozicija vlastitih čelnika.
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/ministarstvo-i-sindikati-se-dogovorili-sada-sve-ovisi-o-clanovima-u-petak-pada-odluka-krece-li-strajk-usred-drzavne-mature-15593200
