Nakon 46 godina nastavnièkog radnog staža, ove jeseni oprostila se od svojih kolega.Èestitali joj na umirovljenju, zaželjeli sretne i mirne umirovljenièke dane jer æe sada imati puno slobodnog vremena za sebe, unuke. - Neka te zdravlje posluži i sve æe biti u redu!, poruèiše joj. Bio je to petak. Prošao vikend, u ponedjeljak se ujutro veæ oko šest ustaje, ali nema kamo. Pogleda se u ogledalo, uhvati tugu na svome licu, tim više što se po navici lijepo odjenula i taman htjela krenuti na posao, pa joj kroz glavu kao munja proleti misao kako je sada „obièna" umirovljenica... Uhvatila ju neka sjeta, vrti po glavi film kako je tamo još šezdesetih godina dobila posao u jednoj maloj seoskoj školi. - O dragi Bože, kako vrijeme leti..., pomisli sa suzama na veæ izboranom licu...
Desetak dana kasnije nakon pustih peripetija sa HZMO-om poštar donosi preporuèeno pismo i tek onda slijedi pravi šok! Mirovina æe joj biti pišljivih 3.200,00 kuna. Istini za volju, 80 posto umirovljenika u Hrvatskoj prima manje, no poanta prièe uopæe nije u tome. Treba se, naime, zapitati zašto debela veæina hrvatskih umirovljenika ne može živjeti od svojih, uglavnom, teško steèenih mirovina. Zašto netko tko je u prvi i/ili drugi mirovinski stup ulagao kroz doprinose nemala sredstva kroz 30, 40 ili, evo, 46 godina na kraju mora ozbiljno razmišljati o prekopavanju kontejnera u potrazi za plastiènim bocama?
Veæ dvadeset godina lopovi u skupim odijelima, svilenim kravatama i kožnim aktovkama pljaèkaju državu. U dvadeset godina nakrali su se toliko da se više, izgleda, nema što ukrasti. Neki od njih krate dane u Remetincu, neki ozbiljno razmišljaju o promjeni državljanstva, a neki nas bezoèno lažu kako nam je danas toliko loše jer smo u krizi umjesto da priznaju da su nas pokrali i neviðenom pljaèkom oduzeli svojim sugraðanima svako dostojanstvo i pravo na sigurnu i mirnu buduænost?!
Vratimo se, konaèno, umirovljenici na èijoj mirovini joj zavidi nekih 800 tisuæa umirovljenika. Da je kojim sluèajem umjesto doprinosa državi, taj novac izdvajala i oroèivala u nekoj banci ovih 46 godina i to u prosjeènom mjeseènom iznosu od 2.300,00 kuna, što bi se dogodilo? Nakon 46 godina štednje, ova bi umirovljenica danas imala oko 1,3 milijuna kuna glavnice, a s kamatama oko dva milijuna kuna! S tim novcem imala bi mirnu buduænost. Nažalost, taj novac je „ugrabila" država i njime neodgovorno raspolagala ovih 46 godina do te mjere da se ne treba èuditi što mirovine nerijetko iznose manje od 50 posto plaæe koju su primali za vrijeme radnog vijeka. Spomenimo i to da u veæini zemalja EU mirovine dosežu najmanje 80 posto iznosa pune plaæe.
