Treba li nam biti žao umirovljenika radi malih mirovina?

U parlamentarnoj demokraciji, poznato je nadam se svima, većina vlada odnosno bira one koji će u njihovo ime vladati, a vladati znači moći krojiti sudbinu svima pa i onima koji su te vladajuće izabrali na nekim više ili manje demokratskim izborima. Nije rijetkost da tako demokratski izabrana vlast tijekom svog mandata iz nekog razloga donese i neke odluke koje baš i nisu u korist većine odnosno onih koji su tu vlast izabrali. Ne treba posebno napominjati kakve bi reakcije građana u istinski demokratskom društvu bile  na npr. neka bezrazložna poskupljenja energenata, smanjivanje plaća, mirovina ili slično iz lepeze mnogih mogućih odluka kojima se bitno snižava standard populacije. 

Svako društvo koje drži do svojih građana, a svaka vlast se zaklinje da radi sve i samo u njihovu interesu, i te kako pazi da standard građana bude na što višoj razini, na razini koja siromaštvo podrazumijeva tek kao izuzetak, dakle ni u kom slučaju kao pravilo. Da, tako je ili bi trebalo biti u razvijenim demokracijama, u društvima vladavine prava, u društvima koja promoviraju  i cijene sposobnost, u društvima koja imaju nultu stopu tolerancije prema korupciji, u društvima koja su empatična i solidarna prema potrebitima, u društvima koja se gotovo srame pojma siromaštva, u društvima koja teže ka blagostanju svih svojih građana.   

I onda nas zvuci budilice, pijetla ili što god da je razlog buđenja, vrate u surovu hrvatsku stvarnost, stvarnost u kojoj gotovo trećina populacije živi na rubu ili ispod granice siromaštva, a od njih u najvećem broju su to upravo umirovljenici kojih je preko 1,2 milijuna ili gotovo trećina biračkog tijela. Zdrav razum nameće logično pitanje kako je moguće da jedna tako brojna socijalna skupina i dalje podržava vlast koja ih je svojim promašenim politikama tijekom prethodnih 30 godina toliko osiromašila da ih je više od pola milijuna sa mirovinama koje su ispod granice siromaštva......   

Kako je moguće da gotovo 99% svojih glasova na izborima daju upravo strankama koje su ih dovele na prosjački štap sa tendencijom daljnjeg osiromašivanja? Kako je moguće da ih se toliko dugo laže i manipulira a da oni uopće ne reagiraju racionalno odnosno uskrate svoj glas onima koji su ih skoro pa doslovno opljačkali? Kako je moguće da svoje glasove ne usmjere na umirovljeničke stranke pa ma kakve one bile jer logika kaže da su im upravo oni ciljana skupina i glavna preokupacija? 

Naravno da i umirovljeničke stranke snose svoj dio odgovornosti, HSU kao trenutno jednina parlamentarna stranka najviše, no kako god okrenuli potpuno je jasno da bez podrške onih koje umirovljeničke stranke zastupaju, dakle samih umirovljenika i onih koji će to uskoro biti,  umirovljeničke stranke naprosto nemaju ni mogućnost pomoći. Politički mazohizam hrvatskih umirovljenika jednak je njihovu trenutnom položaju i gotovo da nema nikakve šanse da će se promijeniti sve dok se i ponašanje samih umirovljenika ne promijeni. Siromaštvo u Hrvatskoj, posebno umirovljenika, nije posljedica nemogućnosti odnosno lošeg financijskog stanja države već isključivo političke volje vladajućih.   

Da bi se to siromaštvo umirovljenika održalo, pa i dodatno produbilo, Vladi svojski pomažu i neki samozvani umirovljenički predstavnici koje je sama Vlada postavila ne neke lukrativne pozicije samo kako bi se stvorio privid da se netko „bori“ za umirovljenike, a u stvari se samo traži način kako da i se još više osiromaši. Nije moguće da barem jedan ozbiljan broj od 1,2 milijuna umirovljenika to ne vidi, baš kao što nije moguće razumno objasniti zašto taj isti broj usprkos svemu i dalje svoj glas ne daje nekoj od umirovljeničkih stranaka. 

Treba li dakle žaliti stotine tisuća umirovljenika koji jedva preživljavaju sa mirovinama koje su debelo ispod granice siromaštva? Treba li žaliti nekoga tko bez ikakvog razloga uporno lupa svojom glavom u zid? Treba li žaliti nekoga tko uporno radi protiv sebe i nakon što mu po tisućiti puta „nacrtaš“ da je to pogrešno i na štetu njega samoga? 

Ako od kukanja i žaljenja nema koristi, a svi znamo da nema, pitanje je jeli konačno došlo vrijeme da se umirovljenici „probude“ i sami krenu u svoje ruke uzimati svoju sudbinu...