Iako su uglavnom znali da ni u 2011. neæe biti usklaðivanja mirovina, jer je to najavljeno veæ prigodom donošenja Državnog proraèuna, umirovljenièki krugovi su ipak razoèarani. Brojne najave poskupljenja to razoèaranje stalno dodatno potpiruju, jer ih velika veæina veæ ni sada ne može podmirivati najosnovnije svakodnevne potrebe.
Svakim danom se poveæava broj onih koji pripadaju u skupinu osiromašenih, ma kako nisko mi postavljali granicu siromaštva.
Umirovljenici su svjesni ukupnoga gospodarskog stanja u zemlji i velikih izdvajanja za pokrivanje i ovakvih mirovina, ali se teško mire s takvom pozicijom u koju su dovedeni manje-više lošom ekonomskom politikom u protekla dva desetljeæa, neodgovornom politikom umirovljenja ljudi u dobi radno sposobnog stanovništva, neselektivnom politikom povlaštenih mirovina, a posebno stalnim pogoršanjem odnosa umirovljenika i zaposlenika. Ovo je važna spoznaja, jer se poèesto nezadovoljstvo javnosti okreæe protiv umirovljenika, iako su oni najmanje krivi za svoj nepovoljan položaj u društvu. U široj, nedovoljno upuæenoj javnosti, stjeèe se pogrešan utisak da im umirovljenici na neki naèin bespravno uzimaju nešto što pripada drugima: ošteæuju zdravstvo, školstvo, standard ostalih, zaustavljaju izdvajanja u razvoj. Treba jasno reæi da nije tako.
Postojeæi mirovinski sustav ne može opstati. Jasno je da nam predstoji duboko zadiranje u postojeæi sustav, kako bi se održala njegova stabilnost i dugoroènija dugoroènija održivost. Tu nije dovoljno uskladiti ga s kretanjima na podruèju Europske unije, iako pravila ponašanja moramo ne samo prihvatiti, veæ ih i provesti u praksi. Moramo poštivati neke naše specifiènosti i kloniti se brzopletosti u kopiranju rješenja koja su primijenili drugi.
Konkretno, gotovo bezglavo smo ‘utrèali’ u implementaciju drugog stupa, koji je urodio katastrofalnim rezultatima po nove umirovljenike. To ne znaèi da je drugi stup promašaj, dapaèe. Ali, nismo oèito simulirali u kojem vremenskom razdoblju on može davati kvalitetne uèinke. Kad šire razmatramo mjesto i ulogu mirovinskog tijela u našem društvu moramo imati na umu tri kljuène dimenzije umirovljenièkog tijela: demografsku, socijalno-gospodarsku i – politièku.
Zašto demografsku?
Hrvatska ima otprilike 4,4 milijuna stanovnika s tendencijom da
svakih deset godina gubimo grad velièine Velike Gorice ili Karlovca. To znaèi
da nas je svakog desetljeæa otprilike 60-70.000 manje. Od spomenutog broja
radno sposobno stanovništvo (izmeðu 15-64 godine) je oko 3,7 milijuna, a
zaposleno je samo 1,7 milijuna. To znaèi da je radno aktivno ispod 50 posto
stanovništva, najveæim dijelom žena.
Ne naziru se, nažalost, neki ozbiljniji izgledi za ukljuèivanje ovih nesretnika koji se nalaze na burzama rada, njih trenutno oko 320.000. No, èak kad bismo i uspjeli nekim èudom sve njih ukljuèiti u aktivne zaposlenike, odnos umirovljenika i zaposlenika bio bi i dalje vrlo nepovoljan. S tugom se prisjeæamo odnosa koji je u tom pogledu vladao 1990. kad je iznosio 1 umirovljenik na 3,5 zaposlenika. U samo godinu dana, 1991, taj je odnos opao na 1:2,56 i tu poèinje umirovljenièka, ali i hrvatska gospodarska drama, kojoj se još uvijek ne nazire kraj.
Pogrešan model privatizacije, gubitak velikih tvornica koje su zapošljavale tisuæe radnike, traženje rješenja u prijevremenoj mirovini uz otkup mirovinskog staža kod neprimjereno velikog broja zaposlenika doveli su do toga da se taj odnos stalno pogoršavao na raèun zaposlenika. Dovoljno je reæi da je Hrvatska samo u svojoj preraðivaèkoj industriji 1990. zapošljavala 560.000 radnika, da bi taj broj danas jedva dosizao 218.000, opet sa stalnom tendencijom smanjivanja.
Zašto socijalno-gospodarsku?
U prosincu 2010. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imao je 1,491.330 osiguranika i 1,197.130 korisnika mirovine. Odnos umirovljenika i osiguranika sveden je na dosad najnižu razinu, koja je ispod 1:1,25. Stanje je alarmantno. Umirovljenici s pravom oèekuju novi zamah hrvatskog gospodarstva, nova ulaganja u proizvodni sektor koji bi mogao apsorbirati dio struène radne snage, oèekuju snažniju poziciju turizma koji bi mogao zapošljavati, makar sezonski, dio nezaposlenih s nižim kvalifikacijama, posebno ženske radne snage koja prednjaèi. Umirovljenici su svjesni – a to istièemo u svakoj prilici da svoje bolje sutra mogu oèekivati samo u uvjetima bržeg rasta gospodarstva, poveæanog proizvodnog zapošljavanja i ukupno poveæanih izvoznih rezultata. Oni stoga traže da se konaèno krene s novim investicijskim ciklusom, koji pruža moguænosti i domaæoj proizvodnji da se dokaže i da ostvari barem neke od postavljenih ciljeva.
Pogledajmo i socijalnu komponentu socijalno-gospodarske dimenzije umirovljenièkog pitanja. Prosjeèna mirovina u 2010. Iznosila je 2165,91 kunu. Udio u prosjeènoj mjeseènoj plaæi iznosio je samo 40,48 posto. Nepotrebno je posebno isticati da je tu oèigledan promašaj u odnosu na predizborna obeæanja da æe se prosjeèna mirovina podiæi na 50 posto prosjeène plaæe. No, kad toj èinjenici dodamo još nekoliko aktualnih brojki, socijalna komponenta prijeti ozbiljnim društvenim poremeæajima.
Èak 78.718 korisnika mirovine ima prosjek od 248,36 kuna. Najžalosnije je da je meðu njima 46.163 korisnika starosne mirovine. I dalje, 100.980 korisnika ima prosjeènu mirovinu u visini od 757,76 kuna (od toga starosnih korisnika 51.971); 133.821 korisnik ima prosjeènu mirovinu od 1.271,04 kune (56.580 u starosnoj mirovini) i 252.139 umirovljenika s prosjeènom mirovinom od 1.789,11 kuna (èak 100.667 u starosnoj mirovini). U najboljoj varijanti umirovljeniku dnevno pripada 30 kuna na dan, a onima s najnižim prosjekom samo 7 kuna. Koliko god nam gospodarska i financijska situacija bila teška, ovo je sramotno.
Zašto politièka?
Ne treba smetnuti s uma da su umirovljenici najveæa armija glasaèa. Ni jedna društvena skupina ne može ni izdaleka okupiti toliki broj. Oni mogu odluèivati o konaènom ishodu svakih izbora i time uvelike opredijeliti ne samo svoju sudbinu, nego sudbinu cijeloga društva.
Treba shvatiti – iako se to teško prihvaæa – da veliki dio umirovljenika nema politièkih ambicija i da je stranaèko opredjeljivanje uglavnom i pretežito interesnog karaktera. Svoje mjesto na politièkoj pozornici traže samo da bi koliko-toliko zaštitili svoje društvene pozicije i da bi, barem povremeno, upozoravali širu javnost na svoje postojanje i specifiène probleme s kojima se suèeljavaju.
Toga trebaju biti svjesni èelnici umirovljenièkih stranaka i
udruga. Prijedlog Deklaracije o osnovnim i neotuðivima pravima umirovljenika i
ljudi starije životne dobi ozbiljan je dokument u hrvatskom društvu oko kojega se
mogu okupiti umirovljenici, jer zadire u sva relevantna pitanja koja ih tište. Isto tako, treba pozdraviti stvaranje
Nacionalnog vijeæa za umirovljenike i starije osobe pri Vladi Republike
Hrvatske kao zajednièkog savjetodavnog tijela Vlade i umirovljenika, iako do toga
dolazi kasno pa se stjeèe utisak da je instrument predizborne kampanje u borbi
za umirovljenièke glasove.
Ne bi se smjelo ponoviti negativno iskustvo da umirovljenièke stranke, kao na prošlim parlamentarnim izborima, dobiju oko 120.000 glasova, a samo jednog zastupnika!
Ukazali smo na ove tri važne komponente ukupnog društvenog, gospodarskog i politièkog života samo sa željom da se pitanju rješavanja umirovljenika u Hrvatskoj krene ozbiljno, odgovorno i promišljeno. Sve tri spomenute dimenzije toliko su važne i ozbiljne, toliko dugoroèno opasne, da svaka Vlada, svaki politièki misleæi èovjek u našem društvu mora imati jasan stav prema ovim pitanjima i ne smije umirovljenièku problematiku usmjeravati na sporedni kolosijek.
