Umirovljenici svesrdno za to da ostanu „zadnja rupa na svirali“?
Blok umirovljenici zajedno (BUZ) je tijekom posljednjih godina prepoznao snažan porast proračunskih prihoda Republike Hrvatske, prvenstveno kao rezultat inflacije, ali i kao priliku za novu redistribuciju sredstava u korist umirovljenika. Bio je to pravi trenutak za ispravljanje dugogodišnjih nepravdi prema onima čije su mirovine, unatoč desetljećima rada, sve češće ispod granice siromaštva. U zemlji u kojoj starost prečesto znači siromaštvo pokušali smo, možda naivno i hrabro, vjerovati da nešto možemo promijeniti.
Predložili samo da se udio mirovina u BDP-u sa sramežljivih 10% (koliko iznosi u Hrvatskoj) podigne na razinu koja se u EU smatra osnovom socijalne održivosti, 12 do 13%. To bi značilo povećanje mase za isplatu mirovina za 20 do 30%. Zvuči kao logičan potez, osobito u zemlji u kojoj gotovo pola milijuna umirovljenika preživljava ispod linije siromaštva. Ili, barem bi zvučalo kad bismo se vodili logikom.
No BUZ sa prijedlozima nije stao samo s proračunskom aritmetikom. U naš plan je uključena i nova formula za izračun mirovine temeljena na 75 do 80% prosječne neto plaće penzića kroz posljednjih ili deset najboljih godina rada. S takvim sustavom, siromaštvo u starosti ne bi bilo sudbina što je slučaj sada, već samo ružno sjećanje. Navedenim prijedlogom bi prosječna mirovina porasla sa sadašnjih 40-ak posto prosječne plaće na gotovo 60%. Što je, podsjećam, nešto što je Vlada svečano obećala još 2016. godine.
Dodatno, BUZ je predložio i usklađivanje mirovina uz parametar 100% s rastom plaća, te povećanje AVM-a (aktualne vrijednosti mirovine) na 22 – 25 eura po godini staža. U praksi, to bi značilo da umirovljenik sa 40 godina radnog staža više ne bi morao birati između plaćanja režija ili lijekova jer bi mu mirovina iznosila 880 do1000 eura. Skandalozno, zar ne?
I sve bi to možda imalo smisla da umirovljenici sami nisu odlučili da im ne treba ni više, ni bolje. Naime, kroz posljednje izborne cikluse upravo su oni dosljedno odbijali dati podršku BUZ-u i ovim prijedlozima. Jer, zašto birati opciju koja nudi sustavne i konkretne promjene, kad možete ponovno glasati za one koji vam godinama obećavaju „bolje sutra“, ali vam nikad ne objasne da se to sutra odnosi na nekog drugog?
I tako dolazimo do pitanja koje lebdi iznad svega, ako dvije trećine umirovljenika redovito i sa punim pravom negoduje zbog mizernih mirovina, ali pritom jednako redovito odbija podržati ikakvu promjenu, je li onda problem u politici, ili u biračima? Ili možda svi zajedno igramo neku čudnu igru u kojoj nitko ne želi pobijediti, ali svi žele kukati?
Jedno je sigurno, sve dok umirovljenici sami biraju da budu „zadnja rupa na svirali“, teško da će im itko drugi dodijeliti drugačiju ulogu.
