Uoèi Velike Gospe kreæu ljudi na hodoèašæa u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuæa i ulaze u Božje kuæe. Na sebe uzimaju odricanje, žeð, glad i muku hodanja, neugodnosti noæenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjernièkih, kršæanskih predstavnika iz nemoæi ljudskog života u svemoæ Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznaða i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.
Naš narod pamti brojne ratne dogaðaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one èiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoænim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodoèasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemoguæile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoæni, a materijalno nemoæni. Neprijatelj je pak, èini se, bio materijalno svemoæan, ali duhovno nemoæan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.
Znak Isusova uskrsnuæa jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je takoðer prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i uèenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znaèi da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli uèenici, i ta ukazanja su potvrdila èinjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrðuju èinjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je veæ uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici èekaju uskrsnuæe tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao uèenicima nakon uskrsnuæa, svetom Pavlu nakon uzašašæa i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, takoðer, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upuæuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogoèovjek, a Marija kao potpun èovjek naše povijesti.
Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Meðugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju èitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske rijeèi. Preko nje i po njoj naš narod postaje èuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo poèetkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg èovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje uèimo kritièki prihvaæati Božju rijeè, da bi se i o nama moglo reæi: Blago vama što ste povjerovali. Od nje uèimo za svaku Božju rijeè reæi: Neka mi bude po tvojoj rijeèi. Kraj nje uèimo da je najveæa èovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednièki ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujuæi Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo èovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da æe i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doæi tamo kamo èeznemo svi stiæi.
Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuhariæ proglasio èitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osveæuje, jer æemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguæe je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i èine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.
