VUKOVAR

18.11.2009. je toèno 18 godina od tragedije koja je zadesila Vukovar sa svojih tada 15000 preostalih stanovnika koji su gotovo tri mjeseca živjeli pod zemljom odolijevajuæi sa svojim braniteljima daleko jaèem neprijatelju.

 Osam dana prije pada Vukovara pali su Bogdanovci koji su bili zadnja veza sa slobodnim dijelom Hrvatske i jedina još preostala linija opskrbe za Vukovar. Veæ tada, 10. studenog  bilo je svima koji su ostali unutra potpuno jasno da Vukovar još dugo ne može izdržati, a izdržao je doslovno bez ikakve opskrbe još punih 8 dana. Žrtvu koju su ti ljudi podnijeli za sve nas nikako ne smije ostati zaboravljena, a još manje korištena u neèije politièke ili politikantske ciljeve pa ma kakovi oni bili.

Èinjenica jest da su se stanovnici istoène Slavonije zajedno sa dragovoljcima iz cijele Hrvatske organizirali i oduprli golemom vojnom stroju koji je imao namjeru pokoriti cijelu Hrvatsku. To junaštvo i upornost malenog broja ljudi, i uz to slabo naoružan, nekoliko je mjeseci držao na mjestu cijelu jugoarmiju uz koju su bile i horde pljaèkaša i koljaèa koji su svoje pravo lice pokazali nakon pada Vukovara iskazavši svoje divljaštvo nad nemoænim ranjenicima iz bolnice koju su prije toga svakodnevno  zasipali tisuæama granata. Golgota koju su ti ljudi prošli zaslužuje poštovanje i divljenje svih graðana Hrvatske koji su zahvaljujuæi upravo Vukovaru i prkosu njegovih branitelja i graðana dobili dovoljno vremena da se kako tako naoružaju i doèekaju spremni neprijatelja koji je  nakon Vukovara ostao bez daha pokazavši time sve svoje slabosti. Te slabosti su još uvijek slabo naoružanim braniteljima dale spoznaju da su agresori krvavi rat kojeg su zapoèeli veæ na Vukovaru i  izgubili. 

 Mnoštvo je tu malih, obiènih ljudi koji su svojim junaštvima zaslužili da ih se otme zaboravu i na dostojan naèin prezentira svima, jer su upravo oni  bili primjer svima ostalima kako se velikim srcem i bez nekog posebnog naoružanja mogu uèiniti velika djela. Važan korak u priznavanju djela i zasluga samih vukovaraca je i sa puno godina zakašnjenja postrojavanje vukovarske 204. brigade koja æe zasigurno ostati u analima vojne doktrine, kao nešto što se veæ uvelike prouèava na vojnim akademijama  mnogih zemalja, jer ono što je 204. uèinila na  vukovarskom bojnom polju još u povijesti modernog ratovanja nije zabilježeno.

 Za istaknuti je i sam narod Vukovara koji je prkoseæi neprijatelju ostao u svom gradu  sa svojim braniteljima do zadnjeg trenutka dijeleæi zajedno tragiènu sudbinu svog grada i svih preživjelih od kojih su mnogi nakon predaje završili u koncetracijskim logorima. Pakao koji su ti ljudi prošli u logorima prièa je svaka za sebe i  ali ni na jedan naèin ne objašnjava zašto su mnogi susjedi odjednom i nièim izazvani postali zvijeri i koljaèi, i zašto je tzv. ta humana meðunarodna zajednica uporno zatvarala  oèi pred zloèinima  u Hrvatskoj. Tragièna prièa sa ovèare ide ravno na dušu svim ondašnjim predstavnicima te «humane» meðunarodne zajednice jer nije sprijeèila bestijalnu egzekuciju vukovarskih ranjenika.

 Mnogi ondašnji stanovnici Vukovara su nakon izgona i višegodišnjeg boravka u izbjeglištvu pronašli svoju novu buduænost i tako raseljeni u razne dijelove Hrvatske  i svijeta sa tugom i sjetom gledaju na svoj grad u kojeg se ipak mnogi od njih nikada neæe vratiti. Neki zato što još uvijek nemaju kamo, neki zato jer su zapoèeli novi život u nekoj drugoj sredini, a neki  i zato jer ne mogu podnijeti pomisao da æe opet živjeti meðu onima koji su im toliko zla nanijeli.

 Prilika je ovo, odnosno 18.11. i za spomen na Škabrnju u kojoj se na isti dan te godine dogodio zloèin  na slièan onom na ovèari, gdje je horda pljaèkaša i koljaèa pobila nedužne civile spalivši pri tome cijelo selo. 

 Zato poruka svima,

Neka ovaj dan (18.11.) ne bude samo puko sjeæanje na jedan grad, njegove stanovnike i branitelje,  ili pak dan kada æemo  tek protokola radi zapaliti svijeæe ili položiti vijence i cvijeèe.

 Neka  ovaj dan traje 365 dana, jer samo sjeæanje i uèenje iz svoje povijesti može biti jamstvo da se ona neæe više nikada ponoviti.

Poklonimo se žrtvama, položimo cvijeèe i zapalimo svijeæe….. u tišini….. jer i….  

 Danas, i nakon 18 godina emocije mnogih vukovaraca još uvijek su svježe, rane bolne , a žal za najmilijima  koji su poginuli ili nestali isti kao da prièa o toj tragediji još traje,….  a traje, i za mnoge neæe nikad prestati pa ma koliko god se mi trudili……