VUKOVAR 1991. - 2023.

Danas obilježavamo 32. godišnjicu od tragedije koja je zadesila Vukovar sa svojih tada 15000 preostalih stanovnika koji su gotovo tri mjeseca živjeli pod zemljom odolijevajući sa svojim braniteljima daleko jačem neprijatelju. 

To junaštvo i upornost malenog broja ljudi, i uz to slabo naoružan, nekoliko je mjeseci držao na mjestu cijelu jugoarmiju uz koju su bile i horde pljačkaša i koljača koji su svoje pravo lice pokazali nakon pada Vukovara iskazavši svoje divljaštvo nad nemoćnim ranjenicima iz bolnice koju su prije toga svakodnevno zasipali tisućama granata. Golgota koju su ti ljudi prošli zaslužuje poštovanje i divljenje svih građana Hrvatske koji su zahvaljujući upravo Vukovaru i prkosu njegovih branitelja i građana dobili dovoljno vremena da spremni neprijatelja koji je nakon Vukovara ostao bez daha pokazavši time sve svoje slabosti. Te slabosti su još uvijek slabo naoružanim braniteljima dale spoznaju da su agresori krvavi rat kojeg su započeli već na Vukovaru i izgubili. 

Mnoštvo je tu malih, običnih ljudi koji su svojim junaštvima zaslužili da ih se otme zaboravu i na dostojan način prezentira svima, jer su upravo oni bili primjer svima ostalima kako se velikim srcem i bez nekog posebnog naoružanja mogu učiniti velika djela. Vukovarske 204. brigada će zasigurno ostati u analima vojne doktrine,  nešto što se već uvelike proučava na vojnim akademijama mnogih zemalja, jer ono što je 204. Vukovarska brigada učinila na vukovarskom bojnom polju još u povijesti modernog ratovanja nije zabilježeno. 

Pakao koji su ti ljudi zajedno sa zarobljenim civilima prošli u logorima priča je svaka za sebe i ali ni na jedan način ne objašnjava zašto su mnogi susjedi odjednom ničim izazvani postali zvijeri i koljači, i zašto je „humana“ međunarodna zajednica uporno zatvarala oči pred zločinima u Hrvatskoj. Mnogi ondašnji stanovnici Vukovara su nakon izgona i višegodišnjeg boravka u izbjeglištvu pronašli svoju novu budućnost i tako raseljeni u razne dijelove Hrvatske i svijeta sa tugom i sjetom gledaju na svoj grad u kojeg se ipak mnogi od njih nikada neće vratiti, mnogi i zato jer ne mogu podnijeti pomisao da će opet živjeti među onima koji su im toliko zla nanijeli. 

Prilika je ovo, odnosno 18.11. i za spomen na Škabrnju u kojoj se na isti dan te godine dogodio zločin na sličan onom na ovčari, gdje je horda pljačkaša i koljača pobila nedužne civile spalivši pri tome cijelo selo. 

Neka ovaj dan ne bude politički poligon ni jednom pojedincu ili stranci za stjecanje političkih poena, neka ovaj dan ne bude samo puko sjećanje na jedan grad, njegove stanovnike i branitelje, ili pak dan kada ćemo tek protokola radi zapaliti svijeće ili položiti vijence i cvijeće. Neka ovaj dan traje 365 dana, jer samo sjećanje i učenje iz svoje povijesti može biti jamstvo da se ona neće ponoviti.

I nakon 32 godine emocije mnogih Vukovaraca i Škabrnjana još uvijek su snažne, rane bolne , a žal za najmilijima koji su poginuli ili nestali isti jer njihova tragedija još traje,…. a traje, i za mnoge neće nikad prestati pa ma koliko god se netko trudio.