Država koja ima zemlju, vodu i znanje, a uvozi tuđu hranu srlja u vlastitu propast!?
Posljednjih pet godina u hrvatski ruralni razvoj uloženo je više od 3,5 milijarde eura, a rezultat te politike danas je porazna činjenica. Domaća poljoprivredna proizvodnja pada, sela se prazne, a Hrvatska sve više ovisi o uvozu hrane. Umjesto prehrambene sigurnosti, dobili smo sustav poticaja koji prečesto služi za političko pogodovanje, manipulacije i nezakonito izvlačenje novca iz EU fondova, dok stvarni proizvođači jedva preživljavaju, a sve više ih i odustaje od proizvodnje.
Hrvatska raspolaže sa gotovo tri milijuna hektara poljoprivrednih površina, a obrađuje tek oko polovice. Istovremeno, Nizozemska sa 1,8 milijuna hektara obradivih površina izvozi poljoprivredne proizvode u vrijednosti većoj od 130 milijardi eura godišnje, dok Hrvatska izveze manje od 5 milijardi, a uveze više od 7 milijardi eura, nerijetko i proizvode veoma upitne kvalitete. To nije slučajnost, to je posljedica katastrofalne agrarne politike bez strategije, bez vizije i bez zaštite domaće proizvodnje.
Istovremeno se sve češće otkrivaju zlouporabe i prevare vezane uz EU poticaje. Novac koji je trebao služiti povećanju proizvodnje, obnovi sela i jačanju prehrambene neovisnosti završava u projektima bez stvarnog učinka, kod politički podobnih i interesnih mreža. Hrvatski građani sa pravom se pitaju gdje su završile milijarde eura i zašto se police sa hranom u trgovinama i dalje pune uglavnom uvoznim proizvodima?
Posebno zabrinjava činjenica da Hrvatska, zemlja koja bi mogla hraniti višestruko više stanovnika nego što ih ima, danas uvozi više od polovice potrebne hrane. U turističkoj sezoni cijene će, budite uvjereni, ponovno divljati, a Vlada tradicionalno glumiti zabrinutost dok se istovremeno puni proračun rekordnim prihodima od PDV-a. Dominantni trgovački lanci, uglavnom u stranom vlasništvu, diktiraju cijene i kontroliraju tržište kroz umjetno stvaranje odnosa ponude i potražnje. Naravno Vladi ne pada na pamet uvesti im porez na ekstra profit!?
Građani pritom plaćaju dvostruku cijenu za skuplju i često lošiju hranu, dok u isto vrijeme domaći proizvođači propadaju. To nije slobodno tržište, to je plansko uništavanje domaće proizvodnje u korist uvoznih lobija. Vlada koja ne štiti vlastitu poljoprivredu ne štiti ni vlastiti narod. Država koja ne može osigurati prehrambenu sigurnost u kriznim vremenima nije suverena država nego ovisnik o tuđim interesima. Najveći problem možda nije samo nesposobnost vlasti, nego činjenica da veliki dio javnosti više ni ne vidi razmjere problema jer su mediji sve više pod utjecajem kapitala i političke oligarhije.
Narod koji izgubi kontrolu nad vlastitom hranom, vrlo brzo izgubi i kontrolu nad vlastitom budućnošću.
