Tvrdite da država umirovljenicima koji rade zapravo uzima cijelu mirovinu, a ne polovicu – možete li to još jednom precizno objasniti?
Da. Država svjesno koristi terminološku i normativnu nejasnoću kako bi prikrila stvarne financijske učinke rada umirovljenika. Formalno se tvrdi da se umirovljeniku koji radi isplaćuje „polovica mirovine“, no u stvarnosti država mu oduzima cijelu zarađenu mirovinu.
Primjer je vrlo jasan. Umirovljenik koji se zaposli na puno radno vrijeme, uz prosječnu bruto plaću od oko 2.000 eura i prosječnu mirovinu od 700 eura, odmah gubi polovicu mirovine, odnosno 350 eura, primjenom mirovinskog faktora (MF) 0,5. Međutim, to je tek prvi korak.
Budući da je zaposlen na puno radno vrijeme, iz svoje bruto plaće obvezno uplaćuje doprinose za mirovinsko osiguranje po stopi od 20% (15% u I. stup i 5% u II. stup), što u navedenom primjeru iznosi oko 400 eura mjesečno. Time on iz vlastite plaće u potpunosti „pokriva“ onih preostalih 350 eura mirovine koje mu se navodno isplaćuju, uz dodatnih približno 50 eura više. Drugim riječima, ono što prima nije polovica njegove zarađene mirovine, već administrativni iznos koji sam financira vlastitim doprinosima.
Isplaćeni iznos nema nikakve veze s njegovim prethodnim radom, stažem i uplatama temeljem kojih je mirovinu stekao. Time se poništava temeljna logika mirovinskog sustava – da je mirovina pravo stečeno dugogodišnjim radom i uplatama, a ne socijalni dodatak koji se može proizvoljno suspendirati.
Na taj način, ako osoba odluči raditi još pet godina nakon navršene 65. godine života, država joj faktički oduzme oko 42.000 eura zarađene mirovine. Čak i ako nakon toga ostvari zakonski predviđeni bonus od 0,45% po svakom mjesecu duljeg rada, u navedenim uvjetima taj bi iznos kroz povećanu mirovinu mogao „vratiti“ tek nakon otprilike 18 godina isplate.
S obzirom na prosječni životni vijek od oko 78 godina, jasno je da takav umirovljenik, čak ni uz dulji rad, nikada ne može povratiti ni približno polovicu sredstava koja su mu prethodno oduzeta. To jasno pokazuje da sustav ne potiče rad umirovljenika, već ga financijski kažnjava.
Je li aktualni Zakon o mirovinskom osiguranju svjesno konstruiran kao financijska zamka?
Smatram da jest i to vrlo precizno promišljeno. Zakon formalno nudi mogućnost rada što na prvi pogled zvuči veoma primamljivo, ali istodobno postavlja prikrivene financijske sankcije koje umirovljenika dovode u nepovoljniji položaj nego da ne radi. To nije poticaj ljudima da ostaju dulje na tržištu rada, to je kazna pod krinkom fleksibilnosti i moguće dodatne zarade.
Takva konstrukcija ne može biti rezultat slučaja ili neznanja, nego političkog izbora struktura koje žele umirovljenike držati u poziciji ovisnosti o političkoj volji vlasti.
Kako objašnjavate da umirovljenik koji radi pet godina državi uplati oko 42 tisuće eura, a ne dobije ništa zauzvrat?
To je brutalna istina sustava jer uz umanjenje mirovine na pola koje se provodi automatski nakon zaposlenja na puno radno vrijeme, drugu polovinu mirovine koju umirovljenik prima zapravo sam financira, sada iz svoje bruto plaće, govorimo o prosječnoj mirovni od 700 eura i prosječnoj bruto plaći od 2,000 eura.
Kada prosječnu mirovinu od 700 eura pomnožimo sa 12 mjeseci i 5 godina dobijemo točno 42,000 eura.
Zašto smatrate da je pitanje rada u mirovini prije svega političko, a ne pravno?
Zato što u važećem ustavnom i radnopravnom okviru ne postoji nikakva stvarna zapreka da se pitanje rada u mirovini uredi pravednije i dosljednije. Ustav Republike Hrvatske, kao ni Zakon o radu, ne zabranjuju umirovljenicima rad niti nalažu model koji bi ih financijski kažnjavao zbog nastavka rada. Ključne odluke o opsegu prava, ograničenjima i financijskim posljedicama rada u mirovini donose se isključivo političkom voljom zakonodavne većine u Hrvatskom saboru.
To potvrđuje i praksa. Kada politička vlast želi pogodovati određenoj skupini ili riješiti pitanje koje smatra prioritetnim, zakoni se mijenjaju brzo, odlučno i bez pozivanja na pravne ili tehničke zapreke. Najjasniji primjer su izmjene propisa kojima su u kratkom roku povećane plaće članovima Vlade i saborskim zastupnicima. U tim slučajevima nije bilo dugotrajnih analiza, zadrški niti opravdanja da „pravni okvir to ne dopušta“.
Suprotno tome, kod svake izmjene zakona koji se odnose na umirovljenike, osobito na njihov materijalni položaj i mogućnost rada, javnosti se redovito prezentira narativ o „poboljšanju statusa“. Međutim, stvarni ishodi tih politika pokazuju suprotno: kontinuirani rast broja umirovljenika čija primanja padaju ispod granice siromaštva i sustav koji destimulira rad umjesto da ga potiče.
Kada se negativni učinci ponavljaju iz godine u godinu, unatoč jasnim pokazateljima i upozorenjima, to više nije pitanje pravne nemogućnosti, već svjesne političke odluke. Politika tada ne djeluje zbog ograničenja prava, nego zato što odlučuje da se postojeće stanje ne mijenja u korist umirovljenika. Upravo zbog toga pitanje rada u mirovini nije primarno pravno, već prije svega političko pitanje odgovornosti, prioriteta i namjere zakonodavne vlasti.
Je li rad na puno radno vrijeme za umirovljenike u Hrvatskoj danas ekonomski neracionalan?
Da, rad na puno radno vrijeme za umirovljenike u Hrvatskoj danas je ekonomski neracionalan iz perspektive samih umirovljenika, ali je istodobno izrazito racionalan i financijski povoljan za državu.
Zadržavanjem umirovljenika u punom radnom odnosu država ostvaruje višestruku korist. Tijekom cijelog razdoblja zaposlenja na puno radno vrijeme znatno smanjuje ili u potpunosti neutralizira isplatu mirovine, dok istodobno iz bruto plaće umirovljenika ubire pune doprinose za mirovinsko osiguranje. Time se državni proračun rasterećuje na rashodnoj strani, a dodatno puni na prihodovnoj, što ovaj model čini izrazito povoljnim za javne financije.
Za većinu umirovljenika, međutim, motiv za povratak na tržište rada nije ekonomska računica, već nužda. Niske mirovine ne omogućuju dostojanstvenu egzistenciju, pa je rad često jedini način preživljavanja, a ne slobodan izbor ili oblik aktivnog starenja. U praksi se mnogi odlučuju na poslove koji su fizički zahtjevni, jer su upravo takvi poslovi najčešće dostupni umirovljenicima.
Takav rad, osobito u starijoj životnoj dobi, dodatno narušava zdravstveno stanje. Dugotrajni fizički napor ostavlja trajne posljedice na zdravlje i funkcionalnu sposobnost, što se neminovno odražava i na ukupni životni vijek. Posljedično, nakon konačnog prestanka rada, skraćuje se i razdoblje u kojem umirovljenik uopće može koristiti mirovinu koju je tijekom radnog vijeka stekao.
U tom smislu, cijeli sustav rada nakon umirovljenja postavljen je tako da je gotovo isključivo isplativ za državu, dok se teret fiskalne stabilnosti prebacuje na one koji su već u najranjivijoj životnoj fazi. Upravo u tome leži temeljni problem: model koji se formalno predstavlja kao mogućnost i fleksibilnost, u praksi funkcionira kao mehanizam štednje na leđima umirovljenika.
Tko, po vašem mišljenju, najviše profitira od ovakvog modela – država, poslodavci ili netko treći?
Najviše od ovakvog modela, bez ikakve dvojbe, profitira država. Ona istodobno ostvaruje dodatne prihode kroz pune doprinose iz plaća zaposlenih umirovljenika i ostvaruje znatne uštede na isplati mirovina tijekom cijelog razdoblja njihova rada na puno radno vrijeme. Time se fiskalni učinak modela gotovo u cijelosti prelama u korist državnih financija.
Sljedeći koji mogu profitirati jesu oni umirovljenici kojima poslodavac omogući nastavak rada na poslovima koji su dobro plaćeni, administrativni ili savjetodavni i koji ne zahtijevaju značajniji fizički napor. Riječ je o uskom krugu privilegiranih pozicija, često vezanih uz državne i javne institucije, javna poduzeća te jedinice lokalne i regionalne samouprave. U takvom sustavu nije teško predvidjeti da će se broj zaposlenih umirovljenika upravo u tim sektorima povećavati.
Međutim, ključni kriterij u tim slučajevima nije stvarna potreba sustava, razina stručnosti ili javni interes, već suglasnost poslodavca. U praksi je jasno tko takvu suglasnost lakše dobiva, neovisno o objektivnim potrebama, a tko neće biti ni razmatran, bez obzira na znanje, iskustvo ili korisnost. Time se dodatno produbljuju nejednakosti i otvara prostor za klijentelizam.
Na drugoj strani nalaze se siromašni umirovljenici, koji su u ovom modelu jedini bez stvarne koristi. Oni u rad ulaze iz nužde, a ne iz izbora, i najčešće završavaju na slabije plaćenim, fizički zahtjevnim poslovima. Upravo oni snose najveći teret sustava, kroz rad, narušeno zdravlje i skraćeni životni vijek, dok istodobno nemaju realan financijski dobitak razmjeran uloženom naporu.
Je li mirovina vlasništvo građana ili milost države?
Mirovina je, ili bi u uređenom sustavu morala biti, pravo stečeno dugogodišnjim radom i redovitim uplatama doprinosa. Ona ne bi smjela biti milost države niti politički instrument, jer se time izravno narušava temeljno povjerenje građana u mirovinski i širi društveni sustav.
Ako se mirovina u praksi svodi na odluku države o tome koliko će i pod kojim uvjetima netko „dobiti“, neovisno o visini i trajanju njegovih uplata, tada se ona prestaje doživljavati kao vlastito, stečeno pravo. Činjenica da mnogi umirovljenici tijekom umirovljenja kroz isplaćene mirovine prime tek oko, ili tek nešto više od, polovice sredstava koja su tijekom radnog vijeka izdvajali za mirovinsko osiguranje jasno pokazuje da se ne radi o dosljednom pravu na vlastitu imovinu, već o modelu u kojem država političkim odlukama određuje visinu mirovina, često odvojeno od stvarnog doprinosa pojedinca.
Takav pristup ne samo da obezvrjeđuje individualni rad. doprinos i odgovornost, nego šalje poruku da uplate doprinosa ne stvaraju stvarno vlasničko pravo, već tek uvjetno očekivanje koje se može mijenjati ovisno o proračunskim ili političkim prioritetima. Time se dugoročno potkopava spremnost građana da vjeruju sustavu i da u njemu sudjeluju na održiv način.
Država, naravno, ima pravo i obvezu upravljati sustavom isplate mirovina, osiguravati njegovu stabilnost i solidarnost među generacijama. No ona ne bi smjela imati pravo arbitrarnog suspendiranja ili umanjivanja onoga što je građanin kroz svoj rad i uplate već stekao. Razlika između upravljanja sustavom i pretvaranja mirovine u milost države upravo je granica između pravne države i političke samovolje.
Ako se može dirati u mirovinu, što je sljedeće – štednja, nekretnine?
To pitanje nije pretjerivanje niti proizvoljno upozorenje, već odraz stvarnosti u kojoj već živimo. Država je kroz nedavne izmjene pojedinih zakonskih propisa jasno pokazala spremnost da se, pozivajući se na „viši“ ili „javni interes“, može ograničiti korištenje ili raspolaganje privatnom imovinom građana. Time je otvoren presedan koji nadilazi pitanje mirovina i zadire u samu sigurnost privatnog vlasništva.
Ako se jednom prihvati logika da se stečena prava, poput mirovine, koja proizlazi iz dugogodišnjeg rada i uplata, mogu relativno lako umanjivati, suspendirati ili uvjetovati, postavlja se legitimno pitanje gdje je granica. Sljedeći korak može biti štednja, a potom i nekretnine, osobito u okolnostima kada se fiskalni pritisci rješavaju posezanjem za imovinom građana umjesto strukturnim reformama.
Posebno zabrinjava oporezivanje nekretnina u vlasništvu građana koji nemaju realnu financijsku sposobnost plaćanja ni minimalnih nameta. U takvim slučajevima porez prestaje biti instrument pravedne fiskalne politike, a postaje mehanizam prisilne prodaje, pri čemu se ljudi dovode u situaciju da im se vlastita nekretnina vrlo lako nađe na ovršnoj prodaji, odnosno „na bubnju“.
Povjerenje građana u institucije već je ozbiljno narušeno, a svako novo zadiranje u stečena prava i privatnu imovinu dodatno ga potkopava. Društvo u kojem građani nemaju sigurnost da su njihova prava i imovina zaštićeni postaje nestabilno, a dugoročne posljedice takve politike daleko nadilaze kratkoročne proračunske učinke.
Krši li država ovime temeljno ustavno pravo?
Po mom mišljenju, da. Ovakva praksa zadire u temeljna ustavna prava, prije svega u pravo vlasništva, ali i u načela razmjernosti i jednakosti pred zakonom.
Ne može se smatrati ustavno prihvatljivim da se građaninu najprije u cijelosti suspendira ili bitno umanji pravo koje je stekao dugogodišnjim radom i uplatama, a zatim mu se dio tog istog prava predstavlja kao „povlastica“ ili „velikodušno“ vraćanje. Takav pristup ne uspostavlja pravnu ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinca, nego proizvodi institucionalnu nepravdu.
Načelo razmjernosti zahtijeva da svako ograničenje prava bude nužno, primjereno i najmanje moguće kako bi se ostvario legitiman cilj. U ovom slučaju taj kriterij nije ispunjen, jer se poseže za najtežom mjerom, oduzimanjem ili faktičkim poništavanjem stečenog prava, i to bez uvjerljivog opravdanja da blaža mjera ne bi mogla postići isti cilj. Istodobno se krši i načelo jednakosti, jer se umirovljenike koji odluče raditi stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge građane s istim ili sličnim pravima.
U konačnici, država ne smije postupati prema stečenim pravima građana kao prema varijabli koju može proizvoljno prilagođavati fiskalnim ili političkim interesima. Kada se takva praksa tolerira, ustavna prava prestaju biti jamstvo, a postaju uvjetna kategorija ovisna o trenutnoj političkoj volji.
Bi li ovakav zakon prošao da pogađa neku drugu društvenu skupinu?
Ne, sasvim sigurno ne bi. Kada bi se ista logika primijenila na neku drugu društvenu skupinu, primjerice na zaposlene radnike, poduzetnike ili državne dužnosnike, reakcija bi bila trenutačna, snažna i organizirana. Sindikati, interesne udruge i političke stranke odmah bi to prepoznali kao neprihvatljivo zadiranje u stečena prava i takav zakon ne bi imao realnu šansu opstati.
Umirovljenici su, paradoksalno, istodobno jedna od najbrojnijih društvenih skupina sa više od 1,25 milijuna građana, ali i politički najslabije zaštićena. Razlog tome nije manjak legitimiteta, već visoka razina neinformiranosti, različiti osobni interesi, različite političke preferencije, ali i česta povodljivost. Ukratko, riječ je o izrazito heterogenoj i posljedično razjedinjenoj skupini.
Upravo se na toj razjedinjenosti temelji pretpostavka da će umirovljenici lakše prihvatiti mjere koje druge skupine nikada ne bi tolerirale. Polazi se od toga da će reakcija biti slaba, fragmentirana ili izostati, te da se politički trošak može svesti na minimum. Zbog toga se politike koje bi u drugim segmentima društva bile proglašene neprihvatljivima ili protuustavnima, prema umirovljenicima provode bez ozbiljnog otpora.
Takav pristup ne govori samo o položaju umirovljenika, nego i o načinu na koji se u praksi mjeri snaga ustavnih prava, ne prema njihovoj formalnoj važnosti, nego prema procjeni koliko je neka skupina u stanju ta prava stvarno braniti.
Jesu li umirovljenici laka meta jer nemaju političku moć?
Nažalost, da. Umirovljenici se godinama tretiraju prvenstveno kao socijalna, a ne kao politička skupina, što ih čini idealnom metom za različite fiskalne eksperimente koje vlast provodi uz relativno nizak politički rizik. Iako su brojni, njihova politička snaga u praksi ostaje slaba.
Unatoč tome što na nacionalnoj razini postoji nekoliko prepoznatljivih umirovljeničkih stranaka, one dosad nisu uspjele ostvariti izborni rezultat koji bi ih učinio relevantnim političkim akterom. Jedan od ključnih razloga tog neuspjeha jest ponašanje vodstava pojedinih umirovljeničkih stranaka, osobito HSU-a i SU-a, koji su zbog, očito, uskih i često osobnih interesa u više navrata opstruirali suradnju i političko udruživanje radi zajedničkog nastupa na izborima.
BUZ je pritom iznimka. To je jedina umirovljenička stranka na nacionalnoj razini koja nikada nije prekršila dogovor niti potpisani sporazum. Istodobno, jedino BUZ kontinuirano i javno izlazi sa konkretnim, razrađenim prijedlozima za rješavanje problema umirovljenika. Ostali takve prijedloge uglavnom nisu ni imali, već su godinama politički parazitirali na inicijativama BUZ-a, da bi se pri prvoj prilici pokušali „ugurati“ na tuđe izborne liste.
Takvo ponašanje umirovljenike objektivno pretvara u laku metu političkih predatora čiji je jedini cilj doći na vlast ili je zadržati. Dugogodišnjim političkim „trgovanjem“ HSU, a sve češće i SU, nastoje u javnosti stvoriti dojam da smo „svi isti“. Samo u takvom uvjerenju biračkog tijela, osobito umirovljenika, oni mogu politički opstati.
Međutim, ta se slika postupno mijenja. Istina sve teže ostaje skrivena, a BUZ se sve jasnije profilira kao jedina umirovljenička stranka koja se dosljedno, principijelno i bez trgovine bori za prava umirovljenika. Sve veći broj umirovljenika upravo BUZ prepoznaje kao političku opciju kojoj se može vjerovati.
USTAVNI SUD
Izrazili ste nepovjerenje u Ustavni sud – smatrate li ga politički pristranim?
Nepovjerenje ne proizlazi iz paušalne ocjene, već iz načina na koji je Ustavni sud konstituiran i kako je u praksi djelovao u nizu ključnih slučajeva. Ako suce Ustavnog suda biraju političke opcije međusobnim dogovorom, prema unaprijed dogovorenoj „raspodjeli“ mjesta, tada je legitimno pretpostaviti da u određenim trenucima može doći do političke pristranosti pri donošenju odluka. Takva percepcija nije nastala bez razloga, osobito kada se u javnosti godinama govori o tome da pojedine političke opcije imaju „većinu“ u Ustavnom sudu.
Ne tvrdim da su svi ustavni suci politički pristrani niti da svaki njihov pojedinačni pravorijek proizlazi iz političkih motiva. Međutim, smatram da institucija kao cjelina sve češće djeluje oportuno. U nizu ključnih društvenih i ustavnopravnih pitanja vidljivo je izbjegavanje izravnog sukoba s izvršnom vlašću, čak i onda kada bi se od Ustavnog suda očekivala jasna, odlučna i neovisna zaštita ustavnih prava građana.
Takvo postupanje ne mora nužno biti rezultat otvorene političke pristranosti, ali jest posljedica institucionalne suzdržanosti koja prelazi granicu opravdane opreznosti. Kada Ustavni sud u najvažnijim trenucima ne djeluje kao snažan korektiv vlasti, nego kao tijelo koje nastoji izbjeći konflikt, tada se neminovno narušava povjerenje građana u njegovu neovisnost i ulogu čuvara Ustava.
Očekujete li uopće pozitivnu odluku po prijedlogu za ocjenu ustavnosti?
Iskreno, očekivanja su umjereno ograničena. Ipak, u posljednje vrijeme, s obzirom na neke odluke Ustavnog suda, postoje naznake da bi se pristup mogao postupno mijenjati. To pokazuje da borba i argumentacija onih koji su kritizirali praksu US nije bila uzaludna. Svaki postupak i svaka odluka, pa i negativna, zapravo razotkrivaju stvarne odnose moći u sustavu i jasno ukazuju na njegove slabosti. Čak i odluka koja ne ide u korist podnositelja inicijative ima političku težinu jer otkriva gdje sustav „puca“ i kakve su njegove granice.
Je li Ustavni sud, po vama, još uvijek korektiv vlasti ili njezin produžetak?
Formalno, Ustavni sud ostaje korektiv izvršne i zakonodavne vlasti. Međutim, praksa pokazuje da sve češće djeluje kao amortizer političkih odluka. Umjesto da neovisno štiti prava građana, sud često daje prioritet stabilnosti vlasti, čime se dugoročno oslabljuje demokratski sustav. Posebno zabrinjavaju slučajevi u kojima postoje izdvojena mišljenja koja su potpuno u suprotnosti s donesena rješenja, to ukazuje na unutarnju napetost i odstupanje od funkcije neovisnog korektiva.
Kako tumačite odluku o Zakonu o osobnoj asistenciji – kao pravnu ili političku poruku Vladi?
Na prvi pogled, odluka izgleda kao snažan i jasan signal Ustavnog suda da je spreman štititi najranjivije građane. Ipak, teško se oteti dojmu da je riječ o izuzetku i odluci koja u određenoj mjeri odražava političku volju. To potvrđuje percepciju da se Ustavni sud u ključnim pitanjima ponekad prilagođava političkim okvirima, umjesto da djeluje potpuno neovisno i neutralno. Režirani odlazak Marina Piletića sa funkcije ministra je najbolja potvrda za prethodno navedeno.
VLADA, HDZ I MIROVINSKA POLITIKA
Rekli ste da je ministar Piletić “opterećen negativnim teretom” – što mu konkretno najviše zamjerate?
Ministru Marinu Piletiću uz nedostatak kompetencije za resor koji je vodio zamjeram prije svega izostanak spremnosti za otvorenu i argumentiranu raspravu o stvarnom stanju u mirovinskom sustavu. Nedostatak političke volje, vizije i hrabrosti da se konkretno pristupi rješavanju problema bilo je trajno opterećenje tijekom njegovog mandata.
Umjesto da problem jasno imenuje i preuzme odgovornost za njegovo rješavanje, ministar ga je često umanjivo i relativizirao, koristeći selektivne ili frizirane statističke podatke. Takvim pristupom, svjesno ili nesvjesno, ministar Piletić je posao dio problema, nastavkom njegova djelovanja zadržavao bi se status quo koji već godinama otežava život umirovljenicima, umjesto da sustavno doprinosi njegovom poboljšanju i reformi.
Smatrate li da će premijer Plenković posegnuti za njegovom smjenom?
Nakon sve oštrijih reakcija javnosti na njegov rad, potom reakcije US poradi problema sa osobnim asistentima, kao završni čin je stigla i presude Upravnog suda, jasno je bilo da je sve spremno za njegov odlazak sa funkcije ministra koji se dogodio bez prilike da oporba poentira na temi traženja njegove smjene.
Je li mirovinska politika HDZ-ove Vlade sustavno neprijateljska prema umirovljenicima?
Da, apsolutno. Ona je vođena fiskalnom logikom, a ne socijalnom odgovornošću. Mirovine se tretiraju kao, trošak, nepotreban teret, rashod, a ne kao obveza prema građanima koji su dugogodišnjim radom stvarali Hrvatsku. Nažalost, sve dosadašnje navodne reforme mirovinskog sustava su išle na štetu umirovljenika, nikada u njihovu korist.
Postoji li uopće politička volja da se standard umirovljenika ozbiljno popravi?
Nažalost, ne vidim stvarnu političku volju da se standard umirovljenika sustavno i ozbiljno poboljša. Trenutno se provode isključivo parcijalne mjere koje služe za kupovinu vremena i smanjenje pritiska javnosti, dok se strukturna rješenja sustavno izbjegavaju.
Čak ni osnovne mjere očuvanja postojećeg standarda nisu prihvaćene. Primjerice, mirovine se ne usklađuju dosljedno sa stvarnim rastom plaća i cijena, upotrebom formule koja za redovito usklađivanje primjenjuje faktor niži od 100% u odnosu na rast plaća, mirovine sve više zaostaju. U uvjetima kontinuiranog rasta cijena, to neizbježno dovodi do smanjenja kupovne moći umirovljenika i daljnjeg siromašenja.
Drugim riječima, politička volja postoji, ali ne za poboljšanje životnog standarda umirovljenika, već za održavanje sustava koji ih postupno osiromašuje. Takav pristup jasno pokazuje da su interesi umirovljenika u praksi sekundarni u odnosu na fiskalne i političke prioritete vladajuće većine.
UMIROVLJENIČKE STRANKE I BUZ
Zašto su umirovljeničke stranke i udruge toliko razjedinjene?
Umirovljeničke stranke i udruge su uvelike razjedinjene prvenstveno zbog osobnih i političkih interesa onih koji ih osnivaju i vode. Često se djelovanje pojedinih stranaka svodilo na ostvarivanje osobnih interesa čelnih osoba stranaka umjesto na sustavno zastupanje prava i potreba umirovljenika.
Zbog toga je teško ostvariti suradnju između stranaka koje imaju ozbiljan, programski usmjeren pristup, poput BUZ-a, i onih čiji je glavni cilj politička pozicija ili mjesto na tuđim izbornim listama. Riječ je o temeljnim razlika u motivacijama, dok BUZ sustavno razvija rješenja za ključna umirovljenička pitanja, druge stranke često prioritet daju osobnim ili oportunističkim ciljevima.
Ta razjedinjenost nije slučajna, već u mnogim slučajevima institucionalno i politički inicirana. Vlast, svjesna slabosti i razjedinjenosti umirovljeničkih skupina, nerijetko dodatno potiče podjele kako bi očuvala svoj politički prostor i minimalizirala pritisak za sustavna rješenja. Takva strategija dugoročno slabi poziciju umirovljenika i otežava realizaciju njihovih legitimnih zahtjeva.
Šteti li ta razjedinjenost stvarnim interesima umirovljenika?
Naravno da šteti, izravno i dugoročno. Ona slabi pregovaračku snagu i stvara dojam da umirovljenici sami ne znaju što žele. To je Vladi savršeno opravdanje za političku neaktivnost u kontekstu rješavanja gorućih problema umirovljenika.
U čemu se BUZ suštinski razlikuje od Stranke umirovljenika?
BUZ se suštinski razlikuje od Stranke umirovljenika (SU) po pristupu i principima djelovanja. Prije svega, BUZ inzistira na sustavnim promjenama i konkretnim rješenjima, a ne na simboličnim ustupcima ili kratkoročnim političkim potezima. Stranka ima jasan program i nudi konkretna rješenja za ključne probleme mirovinskog sustava, dok SU u praksi gotovo ništa nije ponudila, već se uglavnom oslanjala na plagiranje i korištenje rješenja koja je prethodno razvila BUZ.
BUZ je s SU potpisao nekoliko sporazuma, kojih se dosljedno držao. SU je, međutim, svaki od tih sporazuma prekršio, zbog čega BUZ više ne planira bilo kakve dogovore ili potpisivanje sporazuma niti sa SU niti, iz sličnih razloga, sa HSU-om. Za BUZ je neprihvatljivo da se ista politička opcija koalira istovremeno sa potpuno suprotnim političkim polovima, primjerice SDP-om i HDZ-om, što predstavlja jasnu političku trgovinu koja nema veze s interesima umirovljenika.
Posebno zabrinjava praksa ulaska u predstavničko tijelo na listi jedne od „velikih“ stranaka, a zatim, bez ikakvog objašnjenja, prelazak u suprotni politički tabor na konstituirajućoj sjednici. Takvo ponašanje dodatno potkopava povjerenje birača i legitimitet zastupnika.
Uz to, Predsjednik SU-a, Lazar Grujić, do danas nije javnosti dao jasne odgovore o načinu svog umirovljenja, koji i dalje ostaje, najblaže rečeno, nejasan. BUZ se zato pozicionira kao jedina umirovljenička stranka koja djeluje principijelno, dosljedno i u interesu umirovljenika, a ne u osobnom ili političkom interesu čelnika drugih stranaka.
Je li borba oko “pola mirovine” svjesno skrenuta s pravog problema?
Da, vješto izvedenom distrakcijom u javnosti se nametnula tema o uskrati pola mirovine kako bi se zamaglila stvarnost po kojoj se zapravo kroz davanja na bruto plaću uskraćuje cijela mirovina. Raspravlja se o postotcima umjesto o stečenom pravu čime se javnost odvlači od suštine odnosno prava na punu, zarađenu mirovinu. To je klasična politička taktika zamjene teza kojom se Vlada već dugo, i nažalost veoma uspješno služi.
Može li doći do zajedničke platforme umirovljeničkih stranaka?
Mogućnost zajedničke platforme umirovljeničkih stranaka u Hrvatskoj pokazala se iznimno zahtjevnom. Pokušaj formalnog okupljanja realiziran je kroz sporazum BUZ-a, DSU-a i SU-a pod nazivom „Umirovljenici zajedno – politička platforma“, stvoren pred prošle parlamentarne izbore. Cilj platforme bio je nastupiti na parlamentarnim izborima zajedničkim listama, podržati zajedničkog predsjedničkog kandidata, sudjelovati na izborima za EU parlament, te na kraju objediniti inicijativu izlaskom na lokalne izbore 2025. godine.
Iako je BUZ programski i politički gotovo samostalno nosio projekt, koalicija nije uspjela opstati do kraja. SU je, nažalost, bez najave i u trenutku koji im je najviše odgovarao, izašao iz sporazuma, nanoseći partnerima političku štetu i u praksi uništivši posljednji pokušaj formalnog okupljanja umirovljeničkih stranaka. Slična iskustva u više navrata BUZ je imao i sa HSU-om. Zbog takvog nekorektnog ponašanja, BUZ više nema namjeru sklapati dogovore niti potpisivati sporazume s navedenim strankama.
Danas je BUZ jedina umirovljenička stranka na nacionalnoj razini koja sustavno nudi konkretna rješenja za probleme umirovljenika, a sve više i zaposlenika. Stranka jasno razdvaja svoj pristup od HSU-a i SU-a, temeljen na kompetenciji, dosljednosti, iskrenosti i posvećenosti rješavanju stvarnih problema, umjesto osobnih i oportunističkih interesa. Glavni izazov ostaje rastuće siromaštvo koje pogađa sve veći broj građana, posebno umirovljenika.
Cilj BUZ-a u predstojećem razdoblju, do parlamentarnih izbora, jest javnosti. osobito umirovljenicima i onima kojima taj status tek predstoji, predstaviti ključne probleme mirovinskog sustava, uz detaljnu argumentaciju i konkretna rješenja za svaki od njih. Stranka je kroz brojne rasprave u televizijskim i radijskim emisijama pokazala da raspolaže kompetencijama i argumentima potrebnim za sučeljavanje sa svakim predstavnikom vlasti i resornog ministarstva.
Činjenica da predstavnici Ministarstva često izbjegavaju sučeljavanja sa predstavnikom BUZ-a samo potvrđuje da jasna stručnost, argumenti i prijedlozi stranke predstavljaju ozbiljnu političku i profesionalnu konkurenciju u području mirovinskog sustava, radnog zakonodavstva i socijalne politike.
PORUKA I IZBORI
Može li Hrvatska financijski izdržati pravedniji sustav ili je riječ o političkom izboru?
Hrvatska naravno može financijski izdržati pravedniji mirovinski sustav. Dokaz je i činjenica da je do 1999. godine prosječna mirovina bila cca 70% prosječne plaće da bi se danas taj odnos gotovo prepolovio. Do navedenog narušavanja odnosa je došlo primjenom novog Zakona o mirovinskom osiguranju koji je u primjeni od 01.01.1999. .. dakle isključivo političkom odlukom se krenulo putem konstantnog smanjivanja prosječen mirovne u prosječnoj plaći.
O političkoj volji i odnosu prema umirovljenicima dovoljno govori sama činjenica da je tijekom proteklih 10 godina (2015. – 2025.) uz rekordnu inflaciju praćenu svim posljedicama mirovine rasle za cca 90%, da bi u istom periodu plaće rasle za cca 115%, ali uz navedeno treba kazati i da su cijene porasle za cca 140%. Jasno je da se tijekom cijelog razdoblja smanjivala kupovna moć mirovne uz sve veće zaostajanje za rastom plaća.
Udio mirovina u BDP-u Hrvatske je cca 10% dočim je prosječni navedeni udio u članicama EU cca 12,5%. Kada bi se u Hrvatskoj postigao prosječni udio koji je u EU onda bi to značilo cca 2 milijarde više za mirovine čime bi se riješilo ono najvažnije pitanje. Dosegla bi se prosječna mirovina od 60% prosječne plaće što je obećanje HDZ-a još od 2016. odnosno od kada je Plenković preuzeo vodstvo HDZ-a i Vlade.
Nažalost odnos prosječne mirovine u prosječnoj plaći se nije pomakao ni malo tijekom svih proteklih 10-ak godina aktualne Vlade Andreja Plenkovića. Novca, to možemo slobodno kazati, ima za sve izuzev za umirovljenike. To jasno govori da je riječ isključivo o političkom izboru.
Što poručujete umirovljenicima koji se boje raditi jer mogu izgubiti prava?
Poručujem im da njihov strah nije iracionalan. Sustav ih je već naučio nepovjerenju, a na nama je da se i dalje ustrajno borimo, između ostalog i zato da rad ne bude kazna.
Je li rad u mirovini nužnost zbog siromaštva, a ne slobodan izbor?
U velikoj većini slučajeva jest. Ljudi gotovo u pravilu rade jer im mirovina ne pokriva osnovne životne troškove. To nije slobodan izbor već nužda poradi promašene politike koja im je umjesto mirovine za život dostojan čovjeka namijenila siromaštvo i borbu za golo preživljavanje. To je poraz politike, ne osobna odluka.
Ako se zakon ne promijeni, što je sljedeći korak BUZ-a – politički ili građanski pritisak?
Oboje. Pritisak u institucijama, pritisak na ulici, trgovima, društvenim mrežama uz korištenje svih u okviru zakona raspoloživih sredstava. Umirovljenička problematika su pitanja koja su previše važna da bi ih se prepustilo tišini. Nećemo stati.
Vjerujete li da će upravo pitanje mirovina postati jedno od ključnih političkih pitanja sljedećih izbora?
Siguran sam u to. Umirovljenička pitanja su bila ključna tijekom gotovo svih dosadašnjih izbornih kampanja, nema dvojbe da će to biti i na predstojećim parlamentarnim izborima. Da je tako potvrđuju i sve relevantne ankete u kojima ispitanici upravo siromaštvo umirovljenika ističu među prvih nekoliko problema. To su problemi koji se ne tiču samo sadašnjih umirovljenika, nego i svih onih koji danas rade. Mirovine su zapravo pitanje budućnosti cijelog društva.
