Korupcija kao dijagnoza nacije... Jesmo li bolesni ili samo navikli na trulež?
Hrvatska, nažalost, odavno nije iznimka kada govorimo o korupciji, ona je postala sastavni dio našeg društvenog refleksa, gotovo da je kulturni obrazac ponašanja. Toliko smo otupjeli na aferama da više nitko ozbiljno ne vjeruje kako postoji ijedna figura iz političkog vrha koja nije dio metastazirane hobotnice. Broj ministara, državnih tajnika i visokih dužnosnika uhvaćenih “sa prstima u pekmezu” u posljednjih desetak godina navodi na zaključak kako u Hrvatskoj postoje samo dvije vrste političara koji obnašaju vlast, oni koji su uhićeni radi korupcije, i oni koji će tek biti uhićeni.
Zdrav razum jednostavno ne može shvatiti što tjera ljude sa društvenim ugledom, moći i višestruko većim primanjima od prosječnih građana, da sve to riskiraju radi još malo bogatstva koje im objektivno niti ne treba. Kakva je to patologija zbog koje mito postaje navika, a pljačka način života? Što je to trebalo npr. Viliju Berošu, Gabrijeli Žalac, ili posljednjem u nizu, državnom inspektoru Andriji Mikuliću?
Na što su mislili dok su trgovali utjecajem, dok su kleptokraciju pretvarali u svojevrsni karijerni standard? Kako će više uopće pogledati građane u oči, šetati ulicom ili ući u trgovinu? Njihova budućnost je otužna, uništili su sebe, obitelj i naštetili vlastitoj Vladi, a Hrvatskoj nanijeli sramotu. A što tek poručuju građanima, posebno umirovljenicima, onima koji preživljavaju inflaciju, rast cijena i svakodnevnu borbu za dostojanstvo dok “ugledni dužnosnici” otimaju gdje god stignu, bez granica, bez etike, bez ijedne kočnice.
No groteska je potpuna tek kada shvatimo da najveći problem nisu lopovi nego mazohizam samih građana odnosno birača. Kako je moguće da stranke čiji se ministri uhićuju kao na pokretnoj traci i dalje imaju najveći rejting? Ljudi koji su opljačkani podupiru upravo one koji ih pljačkaju. Ako to nije politički Stockholmski sindrom pitam se što onda jest? Ali ni “alternativa” ne pruža utjehu. U zadnje vrijeme i pojedinci bliski MOŽEMO počinju se spominjati u aferama pa je očito da kako tko dođe na vlast, tako ubrzo počne „disati“ u ritmu koruptivnog sustava.
Pitate se gdje je SDP u svemu tome? Odgovor je nigdje, ali vjerojatno samo zato jer nije na vlasti, pa je tko “spašen” od prilike da pokaže koliko je sklon istim porocima. U Gradu Zagrebu su „mali od kužine“ tako da ni tu nisu u poziciji koja bi ih lansirala u „kriminalnu orbitu“. Mnogi se pitaju je li korupcija samo posljedica lošeg karaktera koji se razotkrije kad se ukaže prilika, ili je cijeli sustav naprosto dizajniran tako da korumpira sve što u njega uđe?
Povijest svake osobe može dati odgovore na puno pitanja. Nije stoga čudo da mnogima CV zapravo počinje danom učlanjenja u neku političku stranku... do tada kao da nisu postojali... Umirovljenici ne smiju šutjeti dok elita sustavno razara državu i budućnost naših unuka.
Vrijeme je da se prekine sa mazohizmom podržavanja „istih lopova“ koji nas pljačkaju.
BUZ poziva građane da biraju one koji rade za narod, a ne za kastu privilegiranih jer budućnost Hrvatske pripada poštenima, a ne korumpiranima.
