Izgorjela zgrada Vjesnika, simbol jednog vremena koji nestaje u plamenu
Požar koji je progutao zgradu Vjesnika u Zagrebu nije samo još jedna crna kronika. To je slika i prilika urušavanja sustava koji je nekada predstavljao temelj profesionalnog novinarstva u Hrvatskoj i na ovim prostorima. Godinama je ta monumentalna zgrada bila jedan od mnogih sinonima tajkunizacijske pretvorbe i privatizacije, jedan od onih primjera gdje se vrijedan društveni resurs pretvorio u praznu ljušturu, zapuštenu nekretninu i simbol nebrige države.
Unatoč tome što je već dugo zjapila prazna, uvijek se pronalazio pokoji “stanar”, znak da je objekt živio na aparatima, održavan minimalno i očito nedovoljno. No nakon razmjera ovog požara, teško je isključiti ni mogućnost namjerne paljevine, ne samo zbog stanja objekta, nego i zbog šire atmosfere u društvu. Jer sve se to posljednjih mjeseci nekako uklapa u niz događaja obilježenih rastućom netrpeljivošću, mržnjom i simboličkim, ali i stvarnim napadima na određene skupine naših sugrađana. Kao da su razni ekstremi napokon dočekali svojih „pet minuta“ medijske pozornosti.
A upravo tu leži još jedan dio problema. Neodgovornim i neprofesionalnim izvještavanjem mediji samo dodatno raspiruju tenzije, često nesvjesno postajući glavni marketinški servis ekstremnih pojedinaca i skupina. Dajući im prostor, stvaraju iluziju važnosti i daju im poticaj za još agresivnije djelovanje. Ta tko bi uopće ozbiljan pridavao važnost agresivnim skupinama skrivenima ispod kapuljača izuzev onih kojima je posao da ih razotkriju i promptno sankcioniraju.
Je li izgaranje Vjesnika zapravo metafora gašenja profesionalnog novinarstva? To pitanje nameće se spontano. Kako je moguće da država dopusti da simbol novinarstva, objekt koji se prostire na ogromnih 260.000 m², gotovo u samom centru Zagreba na jednoj od najfrekventnijih ulica, postane nekretninska ruina? Kakva je to poruka nama svima?
Danas, kada svatko putem interneta i društvenih mreža može biti „novinar“, a najčitaniji sadržaji često su oni s dna informativne i intelektualne ljestvice, gubitak stvarnog, profesionalnog novinarskog prostora postaje posebno tragičan. Zgrada Vjesnika, nekoć dom ozbiljne, provjerene i odgovorne novinarske riječi, danas je pepeo u kojem se skriva upozorenje, ako uništimo temelje profesije, ostat će nam samo buka i kaos.
Apokaliptične scene izgorjelog nebodera doista su potresne. Stručnjaci već govore da sanacija možda neće biti moguća bez potpunog rušenja, što samo pojačava dojam da je scenarij ispao kao naručen, kao da se ostvarila nečija želja da zadnji trag jednog vremena nestane bez povratka. Možda nekima nije poznato ali u Vjesnikovoj zgradi desetljećima je kucalo “srce” hrvatske novinske industrije, rotacijski strojevi koji su dnevno mogli otisnuti više od milijun primjeraka tiskovina. Bila je to najveća tiskarska infrastruktura u bivšoj državi, tehnološki ponos regije. Danas od tog giganta ostaje samo dim koji se diže nad Zagrebom.
Zgrada Vjesnika nije samo izgorjela zgrada, to je priča o propasti sustava, urušavanju standarda i društvu koje sve rjeđe razlikuje činjenicu od dojma, vijest od manipulacije, profesionalca od improvizatora.
Hoćemo li iz zgarišta Vjesnika nešto naučiti ili će uskoro i to biti samo još jedan zaboravljeni plamen u noći...
